Iako je praksa do sada bila drugačija, od početka veljače HZZ se poziva na Zakon o posredovanju pri zapošljavanju iz 2013., koji tijekom 2015. nisu poštovali, a kojim je definirano da se osobama koje se nalaze na stručnom osposobljavanju novčanu pomoć i putne troškove isplaćuje razmjerno broju dana prisutnosti, a na temelju liste prisutnosti koju poslodavac dostavlja HZZ-u.

Ukoliko polaznik na osposobljavanju nije prisutan iz razloga bolovanja, medicinskom dokumentacijom potvrđuje poslodavcu razlog izostanka s radnog mjesta, a visina isplate novčane pomoći i putnog troška izračunava se sukladno broju dana za koje je polaznik bio prisutan na stručnom osposobljavanju, odnosno umanjuje se za dane bolovanja, kazali su Srednjoj.hr iz HZZ-a.

U tom se slučaju, naime, novčana pomoć obračunava tako da se ukupan iznos novčane pomoći podijeli s ukupnim brojem radnih dana u predmetnom mjesecu, a iznos koji dobijete je vaša dnevnica te ju množite s brojem odrađenih dana u mjesecu i tako dobivate visinu naknade koja bi vam trebala biti isplaćena.

Na isti se način računa i putni trošak, ali kako upozorava Srednja.hr, tu nastaje najveći problem jer mjesečni pokaz primjerice za Zagreb košta 360 kuna. Ako ste primjerice bolesni bili pet od 23 radna dana u mjesecu, za putne troškove dobit ćete naknadu od 282 kune, a za taj se novac ne može kupiti mjesečni pokaz i putni troškovi rastu, moguće čak i duplo.

Jednom polazniku HZZ je kazao da su od 1. veljače započeli s takvim obračunavanjem te da se intenzivno radi na tome da i polaznici koje je to zaobišlo, izvrše povrat sredstava za dane odsutnosti (bolovanje) od početka stručnog osposobljavanja.

On pak upozorava da je riječ o nepoštivanje članka 4 iz ugovora koji polaznici potpisuju, a koji kaže kako se naknada u slučaju privremene nesposobnosti za rad ne isplaćuje tek kada je polaznik odsutan više od 30 dana.

Iz Mreže mladih Hrvatske, koja prati mjeru stručno osposobljavanje za rad bez zasnivanja radnog odnosa, upozoravaju da ovakve odredbe zakona govore o odnosu države prema mladima i prema njima kao radnicime te da se nasilno pretpostavlja da je u redu smanjivati radnička prava mladih osoba jer je značajan broj mladih nezaposlen i one nemaju puno izbora na tržištu rada: 'Iznos od 2.400 kuna je još uvijek niži od razine minimalne plaće i ako se osoba razboli, taj iznos se još dodatno umanjuje. Sramotno je da osobi kojoj su već umanjena materijalna prava u odnosu na druge radnike ima i umanjena radnička prava. Ovom odredbom se poručuje mladima da njihovo zdravlje nije prioritet i da nemaju jednaka prava'.