Sjećate li se, kojim ludim slučajem, Vib Ribbona? One prastare Playstation igre u kojoj pratite ritam vaše omiljene pjesme. Igre gdje upravo ta pjesma generira razine kroz koje pokušavate proći. Da, i mi se sjećamo ove igre sa sjetom u očima, te se ponekad onako od oka pitamo zbog čega se ne radi više igara poput nje.

Sada će se mali Ivica iz prve klupe javiti i reći „Gamereport, Gamereport, pa imate igre s muzikom – Guitar Hero se zovu“. E, pa dragi zamišljeni čitatelju – upravo takve igre ćemo izbjegavati, jer nas zanimaju prave i originalne igre temeljene na ritmu. Svatko zna za Guitar Hero i Rock Band. Svatko zna i za varijaciju na temu pod imenom DJ Hero. Manji broj, u drugu ruku, zna za prave dragulje „ritam“ žanra. Realno gledano, ritam žanr obuhvaća nešto puno šireg spektra  negoli ostale „grupe“ igara. On manje obuhvaća koncept negoli samu metodu kontrole.

Ritam igre su naslovi koji oduševljavaju osebitim pristupom samom igranju. Umjesto da se prvenstveno oslanjate na koncept primjene ritma u igri, ono što ih zapravo objedinjuje je tjeranje igrača da prati određenu melodiju ritmičnim pritiskanjem gumbiju. Postoji određena šansa da sve ovo zvuči prečudno da bi bilo zabavno. Međutim, vjerujte nam kada vam kažemo da se radi o konceptu koji iskustvo igranja podiže na sasvim novu razinu. Najbolji primjer koliko ovaj žanr zapravo može biti kreativan hibrid je god sima i glazbene igre pod imenom Patapon.

Izašao još tamo 2007. u Japanu, ovaj intrigantni PSP naslov bio je jedan od razloga zbog kojih su mnogi posrlili i kupili uređaj. Igra je, među ostalim, zastrašujuće teška i fantastično zabavna. Kako biste kontrolirali svoje pleme, naime, trebali ste udarati posebne kombinacije bubnjeva. Sad, ovo možda zvuči dosta jednostavno u osnovi, no zamislite što se dešava kada vidite ogromnog boss monstera koji srlja na vaše male ratnike. Za vrijeme toga, naravno, vi morate žonglirati sa četiri – pet kombinacija ritmova koje je, opet, potrebno bubnjati sa kirurškom preciznošću želi li se održati taj čuveni fever mode. Svejedno, Patapon je fenomenalan naslov koji koristi glazbu kao medij komunikacije, a ne kao centralnu tematiku same igre. Štoviše, igra je postigla toliku razinu popularnosti da je iznjedrila čak dva nastavka koja su oduševila sve ljubitelje plemenskih ritmova na Sonyevoj prijenosnoj konzoli.

Da stvar bude još luđa, treći nastavak iste igre imao je kooperativni mod za čak osam igrača gdje je više bubnjara kombiniralo strategiju i znanje kako bi svaku od dostupnih misija odigrali na postupno povećavajućoj težini. Ili se, po dobroj staroj tradiciji, međusobno pobili u PvP mečevima. Upravo ta kombinacija strategije, ritma i minimalističnog vizualnog koncepta čini Patapon vjerojatno najupečatljivijom igrom s ritmom na tržištu. Ne zbog varijacije na temu, već činjenicom da za razliku od velike većine svoje braće po žanru, Patapon spada među prave izazovne hardcore gaming naslove.

Kao drugu stranu ove priče, odnosno igru koja predstavlja casual pristup ritmu definitivno bismo izabrali nedavno izašli Rhythm Heaven Feaver koji ritam koristi kao osnovnu mehaniku igre, ali se za razliku od Patapona više orijentira na zabavu i laki pristup igre. Uostalom, o čemu mi ovdje pričamo, ljudi? Zadnji put smo igru spomenuli u članku gdje smo nabrajali najbolje naslove za pijanke. Bez obzira na to, igra je i dalje zapanjujuće svježa i zabavna, pogotovo ako volite kimati glavom uz ritam dok vaš prijatelj pored vas vrišti od frustracije.

Još jedan sjajan primjer korištenja glazbe u igrama je kao metode kojom  se igraču povećava imerzija u samoj igri. Ne znate o čemu govorimo? Onda ste propustili Rez za Playstation 2, revolucionarni railway shooter sa glazbenim elementima koji vibracije kontrolera koristi u kombinaciji sa glazbenom pozadinom i paletama boja, te kompleksnošću scene kako bi igrača uvukao u igru. Ako ste dobri pri poništavanju negativaca, vaš avatar evoluira, glazba postaje kompleksnija, a scena sve više i više lijepa. Igri definitivno ne odmaže činjenica da je smještena u virtualnu stvarnost, što je njenom kreativnom direktoru Katsumiju Yokoti stvarno dalo priliku da se razmaše sa vizualnim ugođajem koji igra prenosi. Zanimljivost kod Reza je da ga velik broj igrača opisuje kao glazbenu igru, iako ona to u principu nije. Ona je upravo ono što smo napisali – railway shooter sa glazbenim elementima.

Druga igra koja, iako ne koristi ritam kako osnovni igraći element, a tjera vas da ipak slušate glazbu inovativni je i maštovito odrađen PC naslov pod imenom Audiosurf. U njemu ste pomoću bilo kojeg glazbenog filea kojeg imate na računalu mogli generirati staze na kojima se utrkujete. Tako biste zahvaljujući sporijoj pjesmi dobili jednostavniju stazu, a bržoj (koja je puna ritma) praktički pakleno teški poligon smrti. Igra je postigla kultni status među PC publikom, čemu među ostalim svjedoči i velik broj Audiosuft videa na svima nam omiljenom Youtubeu.

Ipak, ono što nas u konačnici najviše zanima kod igara s ritmom je korištenje istog kao metode kontrole. I upravo zbog toga vjerojano najupečatljivijim naslovom u žanru moramo prozvati fantastični Beat Sneak Bandit za iPhone. Ne, nemojte odvratiti pogled od teksta sa zgražanjem. Ova igra je zaista revolucionarna. Ako vam to išta znači, čak je dobila nagradu na ovogodišnjem Independent Games Festivalu. U njoj se kao lopov koji sakuplja satove borite protiv zaštitnog sustava velike vile. Sad, trik je u tome što osim praćenja ritma nemate doslovno nikakvog drugog inputa. Vaš lik, u drugu ruku, mora pratiti ritam jer inače ne može završiti level sa maksimalnim rezultatom, odnosno - bez ritma se ne može čak niti kretati.

Naime, vi trebate pratiti glazbenu pozadinu levela kako biste pomicali malog lopova, pratili sekvence zamki u podu, stražara i alarmnih svjetala. Možda sve ovo zvuči dosta komplicirano. Međutim, sušta jednostavnost ovog naslova samo zakriva njegovu kompleksnost. Jer u Beat Sneak Banditu glazba nije primarni fokus igre. Pod reflektorom su, rješavanje slagalica i šuljanje. Dakle, glavnog lika pokrećete koristeći ritam, a razine rješavate tako da gledate sobu i razmišljate o pravilnom putu do maksimalnog rezultata. Zahvaljujući ovome, Beat Sneak Bandit zapravo prednjači nad mnogim drugim naslovima. On je rhythm igra, no ujedno je i fantastični mali puzzler.

Ruku na srce, postoje još mnogobrojne portable igre koje se oslanjaju na ritam kao metodu interakcije. Jedan od boljih primjera ovdje definitivno je Rhytm Spirit, arkadno-borilačka igra u kojoj pratite ritam kako biste odbijali napade svekolikih karakondžula. Najbolja stvar kod RS-a je, kao što smo već spomenuli kod drugih favorita, korištenje ritma ali ne forsiranje istog kao centralnog fokusa igre. Igrač mora donositi odluke kako reagirati na neprijateljske napade, te zapravo mješati klasični jump and run sa DDR stilom skakutanja.

Kad smo već kod simpatičnih spinova na Dance Dance Revolution, bio bi grijeh ne spomenuti strahovito zabavni Parappa the Rapper, PS (da, PLAYSTATION 1) naslov u kojem kao mladi MC morate pratiti ritam, odnosno sekvence, tijekom čitavog niza prebizarnih sekvenci/situacija. Igra je sama po sebi više slična čuvenim plesnim naslovima, no njeno izvođenje, kao i fokusiranje na konkretnu priču umjesto niz raznobojnih linija koje morate pogađati pomoću plastične gitare je ono što ga čini interesantnim. Ovaj  NaNaOn-Shaov naslov fantastično je jednostavan i grafički impresivan primjer kako igre s ritmom ne trebaju nužno koristiti čudne plastične instrumente kako bi funkcionirale.

Ipak, jedna od najboljih igara koje koriste glazbu i ritam, a za koje nam ne treba poseban kontroler je nitko drugi do Guitaroo Mana, fantastične „gitara“ igre za Playstation 2. Osim što se, naravno, u njoj morali boriti da pogodite ritam, morali ste se naučiti braniti i napadati u glazbenim „dvobojima“. Igru, kao i Parappa the Rapper, prati priča o ništariji pod imenom U-1 koji postane svemirski spasioc svemira zahvaljujući psu koji govori i jednoj običnoj super-gitari. Japanci su radili igru...što da vam kažemo?

Ipak, bez obzira o kojoj se alternativnoj rhythm igri radilo, poanta je kako one same po sebi imaju strahoviti kreativni potencijal. Problem u svemu tome je jedino to što za kreaciju jedne treba imati određenu dozu genijalnosti, mašte i sluha. Naslovi poput Patapona i Beat Sneak Bandita testamenti su teorije o kreativnosti u novim medijima. Spoj glazbe, ritma i igre izvan okvira Guitar Heroa i Rock Banda postoji. Jedino pitanje je jeste li dovoljno skloni glazbi i eksperimentalnim naslovima da ih objeručke prihvatite.