Sa 16 godina nacrtao je autoportret, ali kao starijeg čovjeka. Upravo tako sada izgleda. Bez kose, ali s dugom, sijedom i urednom bradom koja se slobodno vijori u smjeru vjetra. Pušta je, priznaje, otkada nema kose. Ovaj rođeni Zagrepčanin prije 15 godina krenuo je, kaže, putem srca, a ono ga je dovelo u Osijek.

'Mislim da sam time dovoljno rekao', jednostavno nam u razgovoru odgovara Dražen Jerabek, hrvatski ilustrator koji je od prije godinu i pol pronašao još mirniju adresu, u Dopsinu, nedaleko od grada na Dravi.

Ondje uživa u voćnjaku, ima drugačiji ritam, pogotovo kad počnu radovi na zemlji, od kosidbe, pripreme za sadnju...

'Jeste li sada više poljoprivrednik nego ilustrator', pitam u šali.

'Da', odgovara kroz smijeh.

'Ilustracija je zapravo paravan. Crtanje je oduvijek bio moj način izražavanja, moja komunikacija sa samim sobom i svijetom. Nikada nisam razmišljao o tome da ću jednog dana biti slikar, ilustrator. A to je moj medij komunikacije', vraća se na početke karijere Jerabek.

Tri puta pokušao je upisati Akademiju, ali na slikarstvo nije 'upao'. Okrenuo se tada pedagoškom smjeru na preporuku profesora. Krenuo je na povijest umjetnosti, iako ga to nije zanimalo. I priznaje, jedva jedvice došao do kraja.

Nesuđeni slikar u školi

'Grafički sam tip, kod mene prevladava crtež. A tada nisam znao za primijenjenu grafiku jer se tek kasnije pojavila na Akademiji. Slikarstvo je bilo ono što sam volio raditi u životu', otkriva detalje.

Diplomirao je na dječjim slikovnicama iako mu tada, može se reći, ni u peti nije bilo to da bi se bavio ilustracijom. Prvo radno mjesto bilo mu je u osnovnoj školi, a u njoj nije htio raditi 'ni pod koju cijenu'.

'Ali sam razmišljao - što mi vrijedi diploma ako nemam iskustva?' I tako je krenulo.

Na Šalati je proveo, vrti film unazad, 13 fantastičnih godina. Bilo je 'i krvi i suza' jer se jedva mirio s time da radi u školi. No kako je vrijeme prolazilo, shvatio je da je zapravo tamo gdje treba biti.

'Nakon četiri godine djeca su me pitala: 'Profesore, što crtate?' A ja tada nisam imao ništa. Bavio sam se pedagogijom. Shvatio sam da je to moj veliki propust, da lažem toj djeci. Istovremeno je to bio poticaj', kaže.

To ljeto nije prestajao crtati. Radio je na različitim tipovima ilustracija, enciklopedijskoj, fikcijskoj. I napunio portfolio.

'Uzor mi je oduvijek bio slikar, dječji ilustrator Mladen Veža. Jako mi se svidio njegov izričaj. Mojem profesoru u primijenjenoj bilo je tada nečuveno da crtam kemijskom olovkom na slikarstvu. To je kao neka vrsta svetogrđa jer nije ni kist, nego kemijska. I onda sam na retrospektivnoj izložbi Veže vidio njegove ilustracije - i to kemijskom olovkom. Tada sam si rekao - to je to.'

Krenuo od vrata do vrata, a danas ne staje s poslom

Uzeo je svoje crteže pod ruku i krenuo kucati od vrata do vrata nakladničkih kuća, predstavljao se. Iako mu je želja bila raditi na slikovnici, dobio je tada prvi angažman za dječji časopis. I tako je 1998. postala godina u kojoj je krenuo s ilustracijama. Od tada nije stao.

'Toliko je toga, posebno posljednjih godina, otkada sam prestao raditi u školi i na Akademiji u Osijeku. Češće crtam jer imam više vremena za to. Ne znam koju bih ilustraciju izdvojio kao najdražu. Samom sebi sam rekao da ću svaku slikovnicu drugačije raditi od prethodne. Nemam svoj dosljedni stil, dakle variram, kombiniram tehnike, stilizacije. Drugačije radim za djecu, a drugačije za odrasle. Sve ovisi i o tipu teksta, što se traži, za koga', opisuje posao ilustratora.

Objašnjava da je od vremena u kojem je počeo raditi pa do danas u Hrvatskoj stasalo puno mladih ilustratora različitih tehnika, načina i tipova. Misli da su oni uspješniji više u inozemstvu nego što rade ovdje.

'Mladih ilustratora je sve više i bave se digitalnom ilustracijom. To je sada trend. No kao što ništa neće moći zamijeniti knjigu i taj doživljaj čitanja, tako ništa neće moći zamijeniti ni originalnu ilustraciju. Radim svoje, a uvijek sam motiviran i uzbuđen kada dobijem tekst', nastavlja Jerabek.

Iako sve ovisi o inspiraciji, za ilustraciju knjige potrebno mu je otprilike tri mjeseca. No to ovisi o tome traže li se sporadične ilustracije na svakih 10, 20 stranica ili je riječ o slikovnici. U njima dominira zelena boja. Njegove su boje u likovnom izričaju tamnije, ali je u posljednje vrijeme, što je interesantno, kako sam primjećuje, sklon pastelnima.

'Izazovno je oblikovati likove', kaže ovaj nagrađivani ilustrator.

Uspjehe koje je nanizao opisuje kao 'posljedicu izloženosti svoga rada'. Iza njega su ilustracije u dječjim časopisima Smibu, Modroj lasti i Radosti. Radio je s poznatom autoricom Sanjom Polak, vraća se unatrag.

'Prije svega svoje djelo trebamo vidjeti kao gotovo, u onoj formi u kojoj to želimo. Tako sam zamislio slikovnicu Dubravke Pađen Farkaš i mene 'Nije me strah' u obliku lutkarske predstave postavljene u Dječjem kazalištu u Osijeku. To je za mene bilo novo iskustvo', osvrće se Jerabek, napominjući da je često svojim učenicima i studentima govorio o tom procesu: 'Ono što želiš realizirati trebaš vidjeti kao gotovo djelo. To pospješuje cijeli proces.'

Više ne mora kucati na vrata i tražiti posao, sada mu oni jednostavno dolaze. Otkada se povukao iz škole i Akademije u Osijeku, ima pune ruke posla. Prvi dio godine mu je, moglo bi se reći, prebukiran. Trenutno radi na nekoliko projekata istovremeno, slikovnici, knjizi i projektu vezanom uz turističku zajednicu, a ima i narudžbi za ilustracije s kućnim ljubimcima.

Hipnoterapija nije hipnoza

'Sada se bavite i hipnoterapijom. Što je to', pitamo za kraj.

'To je tehnika povezivanja, integracije podsvjesnih, potisnutih dijelova s višom sviješću, s onim osviještenim, što o sebi znamo kao takvim i onim što ne znamo. Malo je to kompleksno. Rekao bih da je to reverzibilna hipnoza. Zato me često pitaju je li to hipnoza, radim li to. Ne. Hipnozom se nisam nikada bavio, to me nije zanimalo kao područje. Ovo je nešto drugo. Hipnoterapija je trebala doći u moj život kao rezultat svih dosadašnjih iskustava', ističe Jerabek.