Da bi se dakle došlo do iole realne procjene fenomena imigracije u suvremenoj Europi, ne može se samo pouzdati u službeni diskurs vladajućih politika, već se valja obratiti nacionalnim statistikama na koje su podsjetili europski dopisnici Le Mondea.

U Velikoj Britaniji tema imigracije i službeno je postala najvažnijom (uz ekonomiju) u siječnju ove godine, prema istraživanju Ipsos Morija. Popularnost teme može se vezati uz dva faktora, uz veliki val imigracije s kraja devedesetih godina kada je vlada Tonya Blaira ukinula dio restrikcija na granicama. Val se dao pratiti i u 2004. kada je iz novih članica Unije (posebice Poljske) u Ujedinjeno Kraljevstvo ulazilo oko 200.000 osoba godišnje. No drugi razlog popularnosti teme je nešto recentniji i vezan je uz financijsku krizu kojom je i započeo sve jači diskurs s desnog političkog spektra (antieuropska stranka UKIP) o 'strancima koji preotimaju poslove domaćima'. David Cameron je, u sklopu vlastite politike o ograničavanju imigracije što se voli tumačiti kao ustupak antieuropskoj struji među torijevcima, smanjio broj viza koje se izdaju studentima i srednje kvalificiranim radnicima, no u konačnim rezultatima i nema neke bitne promjene. Prošle godine je u Britaniju ušlo 182.000 osoba, što je tek nešto manje od broja useljenika za Blairova mandata. Bilježi se, doduše, 46 posto veći broj ekspulzija, no to se uglavnom pripisuje bolje vođenoj statistici posljednjih godina.

Njemačka se pak može službeno smatrati zemljom najsklonijom imigraciji. Od 1995. bilježi se stalni porast, a u 2012. ušlo je u zemlju oko 1,08 milijuna stranaca, što je povećanje od 13 posto u odnosu na proteklu godinu. Više od polovice (620.000) stiglo je iz zemalja Unije, Poljske, Rumunjske, Bugarske, Italije, Grčke, Španjolske. Fenomen se najčešće tumači demografskim padom u Njemačkoj, a političari redovito govore o potrebi za visoko kvalificiranom radnom snagom. Jedino se krajnja desnica neizostavno bunila protiv vala imigracije, no ekonomski podaci su neumoljivi. Njemačkoj će idućih godina biti potrebno oko 1,5 milijuna stranih radnika (zdravstveni sustav već je sada jako ovisan o imigraciji) da bi se osigurao rast i stabilizirao socijalni sustav.

U Italiji se također daju detektirati bitne promjene. Senat je tako ukinuo ilegalnu imigraciju kao krivično djelo za koje se dodjeljuje zatvorska kazna, a i raspravlja se o promjeni zakona kojim se bi se talijansko državljanstvo brže dodijelilo djeci imigranata rođenoj u Italiji. Zasad, dijete rođeno od roditelja imigranata u Italiji ima pravo na državljanstvo u dobi od 18 godina. Pogibelj imigranata pored obala Lampeduse prošle godine bitno je senzibilizirala mišljenje javnosti. No statistički gledano, dolazak stranaca na južne obale čini tek manji dio fenomena ilegalne imigracije. Sveukupno, u Italiji boravi oko pet milijuna imigranta (prijavljenih i ilegalnih), što je, prema procjeni Caritasa, konstantna brojka stranaca prisutnih u zemlji.

U Španjolskoj se, pak, slijedom jake krize smanjio broj imigranata. Samo je u prvih šest mjeseci prošle godine, prema nacionalnim statistikama, iz zemlje otišlo 220.000 stranaca, što se tumači stopom nezaposlenosti od čak 36,6, posto među radnicima strancima. Vlada je, doduše, ohrabrila taj korak tako što je strancima 2011. obećala da će im isplatiti naknadu za nezaposlene ako se vrate u matičnu zemlju. Zauzvrat, od njih se traži da se ne vraćaju u Španjolsku idućih pet godina. No 2012. konzervativna vlada Mariana Rajoya uvela je restriktivnije mjere te je svim strancima koji ne uplaćuju doprinose za zdravstvo (dakle svim ilegalnim imigrantima) ukinula pristup zdravstvenoj njezi. Vlada se inače službeno drži strogog stava prema imigraciji, no broj naturaliziranih ostao je više-manji isti u 2011. i 2012, oko 115.000, a smanjio se i broj ekspulzija u 2012, 16 posto u odnosu na proteklu godinu. Jedini dobrodošli stranci su oni bogati. Naime, svi oni koji investiraju iznad 500.000 eura u nekretnine ili iznad dva milijuna u državne obveznice imaju dozvolu boravka do pet godina.

U Francuskoj smjena vlasti nije pretjerano utjecala na stav prema imigraciji, što se dalo vidjeti u nastavku praske sustavnog izgona romske manjine koja je započela za mandata Nicolasa Sarkozya. Agilni ministar unutarnjih poslova Manuel Valls tvrdi da je u 2013. za 27 posto pao broj izgona, a broj regularizanih slučajeva porastao za 28 posto. No ti su svježe predstavljeni podaci predmetom rasprava i osporavanja, a većina analitičara se slaže da je prošlu godinu mandata Françoisa Hollandea iznimno negativno obilježila afera s mladom petnaestogodišnjom Romkinjom Leonardom koja je skoro pet godina pohađala školu u Francuskoj, a specijalci su je izvukli iz školskog autobusa i potom otpravili prema Kosovu. Prema posljednjim informacijama, tužba obitelji Dibrani je odbijena te još uvijek borave u Kosovskoj Mitrovici.