Kada provučete karticu kroz POS uređaj negdje u inozemstvu, prodavačica će vas ponekad pitati želite li platiti u kunama ili eurima. Na ekrančiću će pisati neke brojke i nećete odmah znati kakav je tečaj, što vam se isplati. Općenito, kada mijenjate valute, uočavate da plaćate neke razlike. Možda je to normalno, ali ne znate da banke u Hrvatskoj na trgovanju devizama godišnje ostvare gotovo milijardu kuna prihoda. Dio bi ostao građanima i tvrtkama da službena valuta u Hrvatskoj nije kuna nego euro. Veliki dio toga ostao bi brojnim turistima, no oni bi tu malu razliku ionako ovdje potrošili na neke druge stvari. Još bolje.

Računice pokazuju da vlada i privatni dužnici u Hrvatskoj plaćaju kamatne stope otprilike za jedan postotni bod veće nego što bi plaćali da valuta nije kuna nego euro. Javni i privatni dugovi veći su od godišnjeg BDP-a, pa se pretjerana plaćanja kamata zbog poslovanja izvan euro područja mogu procijeniti na više od 1 posto BDP-a. Svake godine! 

Uz euro idu i manji ukupni rizici i bolje politike. Stoga bi se ukupan efekt samo kamata mogao penjati i preko 2 posto BDP-a na godinu. Na primjer, Slovenija koja je uvela euro 1. siječnja 2007. na desetogodišnji državni dug plaća kamatu od 0,95 posto ili oko 2,5 postotna boda manje nego Hrvatska, iako ima povelik državni dug, gotovo kao naš.

Ako bi se svi ti troškovi uistinu mogli smanjiti nakon uvođenja eura i ako je uvođenje eura obveza svake članice EU osim Danske i Ujedinjenog Kraljevstva, zašto smo morali čekati gotovo četiri godine nakon ulaska u EU na neprovjerenu informaciju da su se premijer i guverner dogovorili kako će uvođenje eura postati glavni cilj hrvatske ekonomske politike u narednim godinama?

Odgovor leži u mitovima koje treba zaboraviti.

Mit 1.: Euro područje se raspada

U vrijeme kada su beznadno prezaduženi Grci predvođeni naočitim Tsiprasom i celebrity ministrom financija Varoufakisom plijenili pažnju medija, stvorio se dojam da je zona eura pred raspadom. Površnim promatračima, a u tu kategoriju spada većina naših političara, učinilo se da je mudro čekati.

Međutim, daleko od očiju hrvatske javnosti, objedinjen je nadzor banaka pod okriljem Europske središnje banke. ESB je razvila nove instrumente monetarne politike. Uvedena su nova pravila sanacije banaka čiji je cilj spriječiti da porezni obveznici plaćaju za pogreške bankara.

Nastali su novi stabilizacijski fondovi neobičnih kratica i imena (EFSF, ESM). Cilj je financirati prilagodbe država euro područja kada udari financijska kriza. Dok ne koristi euro, Hrvatska nema pristupa tim sredstvima, kao ni instrumentima Europske središnje banke. Hrvatska je u EU ušla onako, dopola.

Mit 2.: Euro područje je unija kapitala u kojoj velike ribe jedu male

Zajednička valuta znači uzajamnu odgovornost za uredno vođenje nacionalne politike proračuna. Međutim, fiskalna disciplina je dočekana na nož. Kao da je riječ o izmišljotini Angele Merkel, a ne o nacionalnom interesu i brizi za budućnost.

Razlog histerije oko proračunske štednje leži u tome što se uz izdašan državni proračun vežu brojni interesi i truli kompromisi. Stoga su mnogi utjecajni ljudi identificirali euro s nepopularnom štednjom. Europsku komisiju pogrdno se nazivalo preplaćenim birokratima. Moglo se čuti da ćemo završiti kao Grčka ako ćemo slušati Komisiju. Kao da je EK kriva za grčku ekonomsku tragediju.

U međuvremenu, daleko od očiju naše javnosti, sve više malih riba zaplivalo je u euro-bazenu. Nakon Slovenije, te Cipra i Malte, Slovačka je uvela euro 2009., Estonija 2011., Latvija 2014. i Litva 2015. Te države nisu uvodile euro kao guske u magli. Sve osim Cipra koji je opterećen prelijevanjem krize iz Grčke, imale su brži rast i manju stopu nezaposlenosti od Hrvatske u proteklih nekoliko godina. Zemlje koje su se brže prilagođavale, brže su izlazile iz krize, u kojoj je na kraju ostao zaglavljen samo jug Europe. Eura ima više u sredini i na sjeveru Unije i ne postoji niti jedan dobar razlog zašto bi Hrvatska na euro gledala kroz prizmu Grčke ili Cipra, a ne kroz prizmu Slovačke ili Slovenije.

Ova je poruka važna i za notorne pesimiste koji vjeruju da će se EU uskoro raspasti, pa to koriste kao alibi da se ne radi ništa. Raspad nije ambis. U Europi stoljećima postoje razni valutni aranžmani, jer niti jedna zemlja nije otok. U slučaju raspada, odnosno dijeljenja euro područja, postavlja se pitanje što je za Hrvatsku bolje: pripadati klubu u kojem su Njemačka, Slovenija, Slovačka, Austrija i slične zemlje, ili ostati visieti u limbu sa zemljama poput Grčke čija je povijest obilježena notornim financijskim nestabilnostima?

Mit 3.: S eurom dolaze europske cijene, a plaće su i dalje naše

U vrijeme uvođenja euro novčanica i kovanica 2002. pričalo se da se cijene malih svakodnevnih dobara na trafikama i u kafićima zaokružuju prema gore. I da je tako, jesu li kava i novine sve što ljudi troše?

Od 2007. godine, kada je Slovenija uvela euro, do 2015., cijene u Hrvatskoj rasle su brže nego u Sloveniji: 21,3 posto naspram 20,2 posto prema harmoniziranom indeksu cijena Eurostata. To nije logično, jer je Hrvatska tonula u dubljoj krizi od Slovenije. Rast cijena trebao je biti manji. Ovako ispada da je nemanje eura značilo veću inflaciju unatoč recesiji. Inflaciju treba suzbijati jačanjem konkurencije, otvaranjem tržišta i pojeftinjenjem proizvodnih inputa, a uvođenje eura samo po sebi neće donijeti ništa trajno negativno u pogledu utjecaja na cijene.

Mit 4.: Mudro je pričekati, kuna je precijenjena, tečaj mora plivati

Poljska, Češka i Mađarska, kao i razvijenija Švedska, ne žure s uvođenjem eura. U nekim fazama krize dopuštale su manje promjene tečaja. Ekonomska teorija kaže da im je slabljenje valute možda pomoglo. Slabija valuta uistinu može pogodovati izvoznicima i navesti neke kupce na kupnju domaćih umjesto uvoznih dobara. Ako takvi supstituti postoje.

Međutim, ekonomska istraživanja ne daju nedvosmislene rezultate u pogledu pozitivnih učinaka slabije valute, osobito u malim i otvorenim zemljama. Nije slučajnost da manje države koje imaju relativno veliku međunarodnu razmjenu dobara i kapitala brže ulaze u monetarne unije nego veće države. Manje države više dobivaju od zajedničke valute kroz manje troškove transakcija, predvidive i niže cijene i slabije financijske oscilacije, nego što gube zbog toga što ne mogu mijenjati tečaj valute. Učinci promjena tečaja su dvojbeni, jer čim valuta male zemlje oslabi, rastu troškovi uvoznih inputa, tehnologija, energije i otplata dugova.

Pitanje promjena tečaja zapravo nije osobit problem. Hodogram pristupanja euro području omogućava dugo razdoblje plivanja tečaja domaće valute. Skeptici bi trebali imati to na umu. Prvi korak je ulazak u Europski tečajni mehanizam, popularno nazvan čekaonica za euro ili ERM II. Pri ulasku u ERM II utvrđuje se centralni paritet buduće zamjene nacionalne valute eurom, ali tržišni tečaj domaće valute do uvođenja eura može fluktuirati široko, +/-15 posto. To je više nego što je kuna varirala prema njemačkoj marci i euru u zadnjih 23 godine.

Zemlja kandidatkinja za euro u ERM II mora ostati najmanje dvije godine prije zamjene. Bilo je slučajeva (Litva) kada su zemlje provele i deset godina u čekaonici prije uvođenja zajedničke valute. Više nego dovoljno vremena da se nešto napravi s tečajem u okviru limita od 15% ako za to postoje čvrsti razlozi, što je u slučaju Hrvatske krajnje upitno. Baltičke države imale su fiksan tečaj svo vrijeme koje su provele u čekaonici.

Kriteriji iz Maastrichta i ulazak u čekaonicu za euro

Fluktuiranje tečaja unutar raspona od +/- 15 posto tek je jedan od šest kriterija iz Maastrichta koje treba ispuniti u okviru ERM II prije uvođenja eura. Središnja banka mora biti neovisna. Deficit proračuna mora biti manji od 3 posto BDP-a. Javni dug, koji sada iznosi visokih 85 posto BDP-a, mora se približavati razini od 60 posto stabilnom stazom (dakle, ne mora iznositi 60 posto BDP-a za uvođenje eura). Inflacija ne smije biti za više od 1,5 postotni bod veća od prosjeka za tri članice s najnižom inflacijom. Isto, samo uz višak od 2 boda, vrijedi za kamatne stope na 10-godišnje državne obveznice.

Zemlja u ERM II može ući prije nego što su ovi kriteriji zadovoljeni. Međutim, nema formalnih kriterija za ulazak u čekaonicu. Stoga bi diplomatske vještine i ugled premijera Plenkovića u nekim europskim krugovima potpomognuti međunarodnim vezama guvernera Vujčića mogli imati određen utjecaj na spremnost europskih partnera da razmisle o prihvaćanju ulaska Hrvatske u čekaonicu ERM II.

Politička diskrecija na ulazu u čekaonicu može biti razlog za zabrinutost. Hrvatska je još uvijek pod ekonomskom prismotrom Komisije u okviru procedura prekomjernog deficita i makroekonomskih neravnoteža. Formalni izlazak iz tih procedura, koji je moguć ove ili sljedeće godine, ne rješava druge slabosti - relativno visoku nezaposlenost, slabu poslovnu klimu, lošu javnu administraciju. Takve stvari mogu zasmetati nekome u Eurogrupi - skupini ministara financija država koje su uvele euro. Postoji neprovjerena priča da je svojedobno Bugarskoj neformalno poslana poruka da ne pokušava aplicirati za čekaonicu dok ekonomske institucije ne dovede u red. Poruka je poslana iako je i Bugarska mala riba, pa ne koristi promjene tečaja, nego je vrijednost leva fiksirana u euru.

Euro kao aplikacija za navigaciju

Umjesto da služi kao izvor populističke frustracije, prostor političke diskrecije na ulazu u ERM II trebao bi poslužiti kao poticaj za bolje politike orijentirane prema dugoročnom cilju. U tome je poanta: sve politike koje se vežu uz hodogram uvođenja eura nisu izmišljene zato da pogoduju korporacijama, nego za to da omoguće gospodarski rast i financijsku stabilnost. Ukidanje troškova konverzije, pritisak na smanjenje kamatnih stopa - što može biti presudno u predstojećem razdoblju rasta referentnih stopa na svjetskom tržištu - pristup instrumentima Europske središnje banke i europskih fondova za stabilnost, sređivanje državnih financija i općenit pritisak na reforme, primarni je nacionalni interes. Perspektiva uvođenja eura stoga može služiti kao svojevrsni uređaj za dugoročnu navigaciju makroekonomskih politika, s posebnim naglaskom na disciplinu u rak rani naše ekonomije - upravljanju javnim dugom.

Na kraju, važno je shvatiti da su alternative - ako uopće postoje - dugotrajnije i skuplje. Najžilaviji mit u Hrvatskoj je onaj o resuverenizaciji monetarnog sustava. Ideja je ukinuti valutnu klauzulu i većinu nekako navesti na štednju u kunama, dok će Hrvatska narodna banka minucioznim potezima voditi gospodarstvo duž staze razvoja onako dobro kao što to radi središnja banka FED u SAD-u. Zapitajmo se kolika je cijena ove imaginarne financijske ideje; koliko bi kamatne stope na kune trebale biti veće od kamatnih stopa na eure da ljudi zaborave stranu valutu i koliko bi ta razlika morala trajati, te tko bi ju platio; uistinu, tko bi plaćao dugoročno veće kamatne stope na kunske kredite?

U Hrvatskoj se već godinama više isplati štedjeti u kunama na dugi rok, no valutna struktura štednje veoma se sporo mijenja. Trenutno su relativno povoljne kamatne stope na kunske kredite (koje su još uvijek malo veće od onih na kredite s valutnom klauzulom), no to je moguće zbog male potražnje za kreditima. Razlika bi se povećala da krediti počnu brže rasti. Stoga, čak i kada bi eksperiment monetarne suverenizacije na kraći rok uspio - kada bi se pronašao netko tko bi to htio platiti - ne bi li ljudi pri prvoj većoj promjeni tečaja ponovo zamijenili valute ili - što je još gore - djelomično preselili sredstva službenim i neslužbenim kanalima u inozemstvo ili čarape?

Težnja uvođenju eura puno je kraći i jeftiniji put, s manje rizika i više usmjerenog napora ka mjerama koje mogu ubrzati gospodarski rast.