Prvi susret sa sanjanom Europom za mnoge izbjeglice s Bliskog istoka i iz Afrike obilježen je elementima iz noćne more. Tjelesna iskušenja, nemoć, poniženje i strah koje proživljavaju na putu do europskog tla nastavljaju se i na tzv. obećanom kontinentu - od pljački kojima su izloženi na Balkanu do napada ksenofoba na centre za azilante u zemljama poput Njemačke. O nedaćama kojima su izloženi na mukotrpnoj dionici svojeg puta, onoj do granice Europske unije, iz Beograda izvještava Radio Slobodna Europa
Putuju tisućama kilometara, od čega stotine prevaljuju pješice, a ostatak u borbi za opstanak na pretrpanim čamcima ili vlakovima. Osim toga, često su primorani tražiti usluge krijumčara koji ih po basnoslovno visokim cijenama prebacuju do idućeg privremenog odredišta. Radio Slobodna Europa donosi iskustva izbjeglica koji su se uspjeli domoći Beograda.
Višegodišnji građanski rat u Siriji natjerao je milijune ljudi da pokupe najnužnije stvari, prodaju sve što mogu i krenu na put u nepoznato. Među njima je i Mahmud (44) koji je sa suprugom i sinom napustio grad Lataku. U Tursku su stigli kroz šume, pa autobusom do turističkog Izmira, odakle su putovanje malim čamcem do grčkog otoka Kiosa platili 1.200 dolara po osobi.
Krijumčari u Izmiru sami pristupaju izbjeglicama, prepoznajući ih na ulicama i pitajući ih žele li u Europu. O opasnosti takvih putovanja svjedoči 24-godišnjak iz Damaska, ne želeći otkriti pravi identitet. Prema njegovim spoznajama, izvorni krijumčari zapravo su Sirijci koji izbjeglice povezuju s turskim krijumčarima kad ih prikupe u većem broju. Mogu rezervirati hotel u blizini mjesta s kojeg će se otisnuti na more.
'Ali, želim i ovo reći: vozač treba biti iz skupine koja putuje. Tako da nije važno zna li on uopće upravljati čamcem. Oni mu na brzinu objasne što raditi i pošalju nas na more. Nema profesionalnog vozača na tom putovanju', kaže mladić.
Upravo zato je Monzer Abu (28) iz sirijske Rake od Turske do Grčke plovio šest, umjesto dva sata, koliko je inače potrebno.
Procedura dobivanja papira u Grčkoj može potrajati i po nekoliko dana, a onda se put nastavlja prema Makedoniji. U tu zemlju, prije velikog izbjegličkog vala, uspio je ući Mahmud. 'Vidjeli smo makedonskog policajca. Rekao mi je: uđi. Sat vremena smo šetali do policijske stanice gdje su nam dali papire. Onda smo uzeli taksi do granice sa Srbijom. Uzeli su nam 100 eura po taksiju', kaže.
Druga opcija je vlak od Gevgelije prema sjeveru Srbije. U Centru za prihvat u Preševu dobivaju se papiri s kojima bi autobusna karta do Beograda trebala iznositi oko 20 eura. Neregistrirani izbjeglice obično plaćaju taksistima 40 eura po osobi za vožnju do Beograda. No, čak ni registracija ne jamči da će cijena vožnje autobusom biti 20 eura. To neugodno iskustvo doživio je 20-godišnji Ahmed iz Somalije.
'Rekli smo im da smo Somalijci koji idu u Beograd, a oni su nam odgovorili da moramo platiti sto eura. Sudanci i ljudi drugih nacionalnosti plaćaju 25 eura', rekao je Ahmed. Na pitanje kome su dali taj novac, odgovara, 'vozaču'.
Tom istom vozaču pokazali su papire iz Preševa, ali bez učinka. 'Rekao nam je: vi ste stranci. Vi niste državljani Srbije. Dolazite iz mnogo zemalja i dolazite ilegalno u ovu zemlju i morate platiti taj novac. Ako ne platite, morate pješice do Beograda', svjedoči Ahmed. 'Od Preševa do Beograda ima 400 kilometara. To nije humano. Ali, pripadnici drugih nacionalnosti ne plaćaju. Ako si crnac, moraš platiti', dodaje, ne bez gorčine u glasu, taj momak koji je u Somaliji studirao arabistiku. Svoju državu napustio je sa skupinom prijatelja zbog nestabilnosti, a od Irana do Turske pješačio je, kaže, 800 kilometara.
Više o toj temi možete pročitati ovdje
