Da Vučić izgubi ove predsjedničke izbore, bila bi to senzacija ravna onoj da nogometna reprezentacija Srbije osvoji nogometni mundijal na kraju godine u Kataru. Kako se nogometni navijači u Srbiji zanose takvom idejom o naslovu prvaka svijeta, tako i srpska oporba sniva snove o rušenju Vučića s vlasti, ali fantazije su jedno, a realnost drugo.

Realnost je takva da su ovo izbori na kojima bi Vučićev režim trebao biti načet, a jednom u budućnosti i srušen. Njegov režim pokazuje neke znakove nervoze, posebno od početka ruske agresije na Ukrajinu jer su njome promijenjeni vanjski uvjeti koji su mu osiguravali sigurnost vladanja - odnosno balansiranje između Istoka i Zapada.

Srpska oporba većinom se ne razlikuje puno od samog Vučića i njegove Srpske napredne stranke (SNS). Oni uglavnom ne bi mijenjali politiku koju on vodi, osobito u odnosu prema Kosovu, Rusiji i zemljama u susjedstvu, što uključuje Hrvatsku, te odnosu prema prošlosti od Srebrenice do Vukovara. Mnogi su i euroskeptičniji od Vučića. Mijenjali bi samo njega i postavili sebe, a suština bi ostala ista - ako ne bi bila i malignija po srpsko okruženje.

Drugačiji narativ postoji tek kod manjih grupa okupljenih oko Ekološkog ustanka, Ne davimo Beograd i stranke Moramo, a koje su tjednima uspijevale izvoditi ljude na ceste kako bi se oduprli štetnom projektu eksploatacije litija, koju je pod pokroviteljstvom vlasti trebala provesti međunarodna megakorporacija Rio Tinto. Odgovore na to koliki su stvarni politički dometi Ekološkog ustanka dat će i ovi izbori.

Fokus oporbe je odvesti Vučića u drugi krug na predsjedničkim izborima, na parlamentarnima smanjiti dominaciju SNS-a, a glavna premija bila bi im pobjeda u Beogradu. Nju bi svakako slavili kao prvu ciglu u rušenju režima. Jačanje mađarske oporbe u bitki protiv Viktora Orbana također je počelo pobjedom na lokalnim izborima u glavnom gradu Budimpešti.

Oporba u glavnom gradu Srbije ima snažno uporište i dva jaka kandidata - Vladetu Jankovića ispred koalicije Ujedinjeni za pobjedu Beograda, koju čini devet stranaka i pokreta, a okosnica su joj Stranka slobode i pravde Dragana Đilasa, Narodna stranka Vuka Jeremića, Demokratska stranka Zorana Lutovca i Pokret slobodnih građana, u kojem je jedan od glavnih ljudi glumac Sergej Trifunović, te Dobricu Veselinovića iz stranke Moramo.

Međutim vladajuća Srpska narodna stranka svjesna je toga koliki bi joj udarac bio gubitak Beograda te će učiniti sve što može da ne izgubi Beograd. Oporba strahuje od krađe izbora, a već su se pojavile optužbe da vlast kupuje naklonost raznim oblicima beneficija koje im stoje na raspolaganju i navodno se naglo povećavaju popisi birača na nekim lokacijama u Beogradu.

Na predsjedničkim izborima glavni izazivač Vučiću umirovljeni je general Zdravko Ponoš, nekadašnji načelnik Glavnog stožera Vojske Srbije, bivši pomoćnik ministra vanjskih poslova i predsjedatelja Opće skupštine UN-a Vuka Jeremića, a koji danas vodi oporbenu Narodnu stranku.

Podržalo ga je nekoliko oporbenih stranaka, ali ne sve, što će Vučiću znatno olakšati posao. Ponoš je kandidat Stranke slobode i pravde Dragana Đilasa, čovjeka kojeg vladajući i bliski im strogo kontrolirani mediji okrivljuju za sva zla i nevolje koje snalaze tu zemlju, a protiv kojih se Vučić bori nadljudskim snagama. Iza Ponoša su i Narodna stranka Vuka Jeremića i ono što je ostalo od nekada vladajuće Demokratske stranke, koju danas vodi bezlični Zoran Lutovac, te nekoliko drugih, još manjih opcija.

Ponoša je vladajući režim dočekao na nož tvrdeći da je upropastio vojsku, a njega su se obrušili i režimski tabloidi. Osobito su ga uzeli na zub zato što kao rođeni Kninjanin ima i hrvatsku putovnicu, iako je imaju mnogi Srbi rođeni u Hrvatskoj. Ponoš u javnosti odaje dojam mirna i staložena čovjeka, ali se malo zna o njegovim dubljim stavovima o nekim određenim temama. U prvom redu i zbog toga što oporba jednostavno nema pristup medijima koje gotovo u potpunosti, osim rijetkih oaza, kontroliraju ljudi bliski vladajućem režimu.

Unatoč orkestriranim napadima, Ponoš u javnosti djeluje dosta mirno i ne pokazuje puno emocija, međutim nedavno se nije proslavio izjavama o ratnom zločincu Ratku Mladiću, kojeg je, među ostalim, nazvao tragičnom figurom, što je izazvalo mnoge negativne komentare, ne samo u Srbiji, nego i u Hrvatskoj te u BiH, zemljama koje pamte krvavi Mladićev pir.

Ostali kandidati spadaju u široku lepezu desničarskih egzibicionista. Izdvojimo Boška Obradovića, predsjednika Srpskog pokreta Dveri, izrazito nacionalističke stranke koja njeguje pročetničke osjećaje. Ne skrivaju simpatije za Dimitrija Ljotića, Milana Nedića i Dražu Mihailovića. Obradović ne krije svoju netrpeljivost i mržnju prema Hrvatskoj, više puta nazvavši je genocidnom zemljom. Također ne skriva simpatije prema Rusiji i Vladimiru Putinu. Protivnik je ulaska u NATO i EU, protiv je covid potvrda, cijepljenja, migranata i nezavisnosti Kosova.

Kandidat je recimo i izvjesni Miša Vacić, kojeg mediji zovu 'srpski Julije Cezar', a za sebe kaže da je 'život posvetio borbi za srpstvo'. Potpise za predsjedničku kandidaturu predao je uz bakljadu, a pred izborno povjerenstvo stigao je u 'blindiranom džipu ruskih registarskih tablica'. Zalaže se za ekonomsko i vojno osnaživanje Srbije kako bi se stvorili uvjeti za 'vraćanje suvereniteta nad okupiranim srpskim teritorijama i ujedinjenje s drugim srpskim zemljama'.

Od većine kandidata razlikuje se tek Biljana Stojković, kandidatkinja koalicije Moramo koja se zalaže za najbrži put Srbije prema Europi, pitanje NATO-a i Kosova rješavala bi na referendumu, a rusku invaziju na Ukrajinu nazvala je agresijom, kao jedna od rijetkih u Srbiji.

Bitka za parlament pomalo je u drugom planu jer Vučićeva medijska dominacija zasjenjuje sve drugo u okolini. Nositeljica koalicije Đilasove, Jeremićeve i Demokratske stranke je Marinika Tepić, agilna političarka britka jezika koja spada u red najžešćih kritičara Vučićeve vlasti, zbog čega je i meta napada njegovih pristaša i tabloida što ih kontrolira. Tepić bi nakon izbora trebala biti šefica oporbe u Skupštini pa bi njezini udari na Vučićev režim trebali dobiti i na institucionalnoj važnosti.

Nakon što je bojkotirala prošle izbore oporbi je u novom sazivu primarni cilj vratiti se u srpsku Skupštinu. Očekuje se da bi mogla osvojiti oko trećine od 250 zastupničkih mjesta.

U ozbiljnu političku igru na ovim izborima pokušava se vratiti i bivši predsjednik Boris Tadić nakon što je dugo razmišljao o tome hoće li biti predsjednički kandidat, ali je na kraju odustao. Međutim stranka mu je slaba i rejting loš, tako da bi ulazak u Skupštinu za njega bio veliki uspjeh.

Ivica Dačić, omladinac Slobodana Miloševića koji već godinama sudjeluje u vlasti kao politički privjesak Aleksandra Vučića, vodi premijersku kampanju u kojoj se očešao i Hrvatske, narugavši nam se da 'nismo spremni ni za dron, a kamoli za dom'. Premijerskom kampanjom, koju su i u Hrvatskoj bezuspješno u prošlosti prakticirali prvaci nekih manjih stranaka, Dačić se, smatraju stručnjaci, donekle pokušava diferencirati od SNS-a, s kojim se gotovo stopio u godinama neprestanog koaliranja. U prošlom ciklusu bio je predsjednik Skupštine u kojoj nije bilo oporbe. Bez obzira na rezultate, za Dačića i njegov SPS sigurno će se opet naći mrvica pri stolu Aleksandra Vučića.