Varaždinka Jelena Sekelj istrčala je 170 kilometara s usponom od 10.000 metara za nešto manje od dva dana, odnosno za prolazak kroz Francusku, Italiju i Švicarsku preko desetak planina trebalo joj je 45 sati i 18 minuta. Na startnoj liniji stajala je uz njih ukupno još 2560, a kroz cilj ih je protrčalo 1779. Ova Varaždinka postala je tako jedna od rijetkih žena na svijetu kojoj je pošlo za rukom istrčati jedan od najtežih ultramaratona današnjice, onaj koji slovi kao simbol ljudske izdržljivosti - Ultra trail du Mont Blanc (UTMB).

O toj je avanturi počela razmišljati prije tri godine, a u nju se otisnula s ekipom Varaždinaca iz Sportsko-rekreativnog društva 315 Sjeverozapad, Zenilom Vugrinecom, Igorom Vargom, Marijem Erdecom i Rankom Orehovcem. Na ovaj test ljudske izdržljivosti odvažilo se još troje Hrvata, Ivan Videk, Tomislav Kapetanović te Izidor Jakovčić.

'Ideja da sudjelujem na ultramaratonu nekako se tiho kuhala u mojoj glavi još tamo od kraja 2015., kada smo započeli pripreme za našu prvu stomajlericu – 100 milja Istre. Poslije smo se Mario, Igor i ja dogovorili kako ćemo sakupljati bodove potrebne za prijavu na ultramaraton, što je ultimativni cilj i ima kultni status za svakog trkača', prisjeća se za tportal Varaždinka Jelena Sekelj.

Iako zvuči jednostavno, do zadanog cilja, starta ove utrke, nije jednostavno doći. Za godinu dana imali su već dovoljan broj bodova, ali ne i sreće prilikom izvlačenja onih koji će se okušati na stazi dugoj 170 kilometara. Nisu odustajali u svojoj namjeri. Prijavu su poslali opet, nakon 365 dana.

'U siječnju 2018. godine izvukli su nas. I ne samo nas, već još dva naša prijatelja iz kluba. Plakala sam od sreće kada sam na ekranu vidjela rezultate ždrijeba. To je bio tek početak priprema, kompletiranja opreme i zatvaranja financijske konstrukcije za utrku koja se održava krajem kolovoza. Za mnoge je to višegodišnji projekt i san koji se ne ostvaruje tako jednostavno', dodaje ova ultramaratonka.

Slijedili su mjeseci napornih treninga. Pored visoke razine autonomije, opisuje Sekelj, za ovu je utrku potrebno prevladati umor, otrpjeti bolove, zatomiti strahove i sve emocije, a kojih je, priznaje, jako puno. Ultra trail du Mont Blanc spoj je avanture i jedinstvenog iskustva u kojem se izvlači i zadnji atom snage, ali i probija, dodaje ova Varaždinka, mentalna i fizička granica kako bi se došlo do cilja.

'Svi natjecatelji su u istoj borbi. Tu nema mjesta za ego. Zbog toga među njima vlada ogromno međusobno poštovanje i prijateljstvo', ističe Sekelj.

S pripremama je započela u ožujku. Startala je sa skromnim kilometražama i minimalnim visinskim razlikama, a nadopunjavala je to vožnjom biciklom, plivanjem i treninzima snage.

'Iako je teren za koji smo se pripremali alpski, najviše se treniralo na Ivančici, koja se ne može uspoređivati s masivom Mont Blanc. Tamo se trči po surovom alpskom terenu, kroz visokogorske prijevoje, planinske rijeke, glečere, vrhove iznad 2000 metara, različite vremenske uvjete...', opisuje ona.

Varaždinska ekipa u utrku je krenula, složni su, s puno respekta. Cilj im je bio završiti je bez loših iskustava i posljedica. Startalo se po kiši. Preklopilo se to u Jeleninu slučaju i s napadom astme zbog previše vlage u zraku.

'Srećom, prijatelj Mario je bio uz mene. Kada mi se stanje normaliziralo, nastavili smo dalje. Kroz utrku, kada god bismo bili u magli ili je padala kiša, jako sam kašljala i teško sam disala, čak i uz sporiji tempo. Korištenje pumpice za astmu izbjegavam sve dok ne nastupi crveni alarm, posebice dok sam na ovakvim nedostupnim mjestima, jer se bojim aritmije koju sam jednom zbog toga imala i jer se ne preporučuje osobama koje imaju prekomjerno aktivnu štitnjaču, poput mene', kaže ona.

Prva je noć bila hladna i maglovita, a potom je natjecatelje dočekao sunčan dan koji se oko podneva počeo pogoršavati.

'Zapuhao je jak hladni vjetar, a organizator je prije uspona na Grand Col Ferret proglasio zimske uvjete. Od trkača su tražili i zimsku opremu. Slijedio je uspon po kiši, hladnom i oštrom vjetru. Opet je bila hladna noć, ali i sunčano i vruće nedjeljno poslijepodne, kada je trebalo svladati posljednje kilometre prije veličanstvenog ulaska u cilj u Chamonixu. No sve je to vrijedno finiša. Ulice prepune ljudi koji svakog natjecatelja pozdravljaju, viču 'courage' i 'allez, allez!'... Zvone zvonima i svakom finišeru daju osjećaj pobjednika. Što u konačnici i jest. Jer za svakog od nas ova utrka je osobno putovanje na kojem smo sami sebe tjerali do nezamislivih razina izdržljivosti', objašnjava jedna od rijetkih žena koja je uspjela istrčati jedan od najzahtjevnijih ultramaratona današnjice.

'To je utrka u kojoj uvijek pred sobom moraš imati cilj. I u svakom trenutku znati zašto si tu. I gristi. Kako god teško bilo, gristi. Ovakva utrka veliki je emocionalni vrtuljak. Izmjena misli, osjećaja, ali treba samo vjerovati u ono što radiš. Ono što meni pomaže, i općenito u životu, upravo je to što se trudim biti svjesna trenutka, onoga što se događa oko mene i u meni. Jer misli, osjećaji, fiziologija i ponašanje su povezani', rezimira Sekelj.

Sada je sretna. Uspjela je u svojoj želji i naumu.

'Na ovakvim utrkama treba biti pametan. To je i savjet koji sam dobila od iskusnijih, a kojeg sam se i sama držala. Sretna sam jer smo završili utrku dok dio trkača nije ni došao do cilja ili su je proveli nepomično ležeći uz stazu ili pod šatorima hitne pomoći, grčeći se od bolova. Svega smo se nagledali. Srce bi htjelo, ali tijelo ne da', opisuje situacije kroz koje su prolazili.

Priznaje nam kako nema posebnih uzora među sportskim zvijezdama. Inspiraciju pronalazi u običnim ljudima koji se trude probiti vlastite granice, odvažiti se na promjene u životu, bez obzira na tjelesna ili zdravstvena ograničenja.

Pitamo je za kraj je li to utrka za žene?

'Prema mojem iskustvu, žene su mentalno jače u ovakvim utrkama. A to je najbitnije. Glava. Znate i sami kako žene podnose bol. Znam 'superturbo' žene u ovom sportu iz Hrvatske kojima se iskreno divim, poput Tadeje Krušec', zaključuje Jelena Sekelj.