Gledam jučer u zagrebačkom tramvaju broj sedam, smjer Savski most, mladu mamu kako djetetu u kolicima gura u ruke pametni telefon da se zabavlja igricama dok ona nesmetano čavrlja sa svojom suputnicom. Dijete, vjerojatno curica, staro godinu i nešto, odmah se skoncentriralo na zaslon i prstićima pomiče virtualne igračke ne obraćajući više pozornost ni na koga i na ništa oko sebe. Ni u ostatku tramvaja nije bilo mlađe osobe koja se nije zadubila u svoj zaslon surfajući, tipkajući poruke ili razgovarajući s nekim na daljinu.

Tako to počinje u najranijoj dobi, a može završiti opsesivnim i kompulzivnim igranjem online igrica, satima dežuranja na društvenim mrežama i aktivnostima na internetu, uz razdražljivost, nervozu, anksioznost, fizičku i psihičku iscrpljenost i iracionalan bijes ako dođe do prekida pristupa mreži. Ukratko, može doći do patološkog ili prisilnog korištenja interneta, psihološkog problema koji treba liječiti. Kinezi su stoga među prvima u svijetu postali svjesni izbrojivši milijardu online korisnika, od kojih je 368 milijuna online igrača, više igrača nego što cijeli SAD ima stanovnika!

Naravno, nisu svih 368 milijuna patološki ovisnici o igricama i internetu, ali o digitalnom heroinu prema službenim je procjenama ozbiljno ovisno 24 milijuna mladih ili – u našim mjerilima – pet i pol puta više nego što Hrvatska ima stanovnika. Takvima smatraju osobe koje dulje od tri mjeseca uzastopce vise na internetu više od šest sati dnevno, iako najtvrdokorniji to čine i do nevjerojatnih 20 sati na dan. Stoga ne čudi da kineski roditelji, psihijatri i mediji wangyin (ovisnost o internetu) opisuju kao klinički poremećaj i liječe ga različitim metodama, kao što se i u nas tom problematikom bavi Zajednica Cenacolo programom Edukacije za život.

No u Kini je trend wangyin postao toliko alarmantan, a rezultati odvikavanja toliko slabi, da su se neki odlučili na vrlo oštar pristup u posebnim centrima za liječenje te

ovisnosti zvanima tvrda ljubav. Riječ je o tzv. boot kampovima u kojima tretman

prije podsjeća na nesmiljeni vojni trening koji nakon regrutacije prolaze američki marinci nego na mjesto gdje se mladi odvikavaju od robovanja virtualnom svijetu.

Stoga nije slučajno da takav centar, otvoren u jednoj radničkoj četvrti južnog dijela Pekinga, vodi Tao Ran, psihijatar i bivši pukovnik. U objektu s visokom ogradom i opremom za tjelesni trening, štićenici, mahom adolescenti, uglavnom dečki, iako ima nešto cura, u maskirnim uniformama kopnene vojske doista podsjećaju na prave vojnike. Nakon doručka, u 5.30 slijedi jutarnja gimnastika, sportske aktivnosti, čitanje, pojedinačne i grupne terapije, a nakon toga rad u kuhinji. Cilj je terapije taj da polaznici potpuno promijene životni stil, nauče poštovati autoritet, steknu kondiciju i naviknu brinuti se o sebi i okolini, što znači da sami čiste i spremaju prostor u kojem rade i spavaju te sami pripremaju hranu. Mnogi od njih jeli su mjesecima samo instant nudle i brzu hranu, što je u kampu strogo zabranjeno. U kombinaciji vojne stege i tradicionalne tehnike za borbu s ovisnošću, uz oštar fizički trening, skeniranje mozga i uzimanje lijekova, Tao Ran jamči 75-postotni uspjeh. Uspješno izliječenim on smatra pacijenta koji se može ograničiti na manje od šest sati korištenja interneta šest mjeseci nakon završetka terapije.

Kritičan trenutak za eksploziju ovisnosti u Kini zbio se u vrijeme izbijanja epidemije sarsa 2003., opake akutne zarazne bolesti dišnih putova koja je izbila u pokrajini Guandong, šireći se zemljom, ali i izvan granica te su mladi danima sjedili kod kuće besposleni u karanteni krateći vrijeme na internetu. Stručnjaci pretpostavljaju da je to također jedna od mnogobrojnih posljedica politike jednog djeteta, koja je ukinuta nakon 35 godina prošloga listopada, po kojoj su roditelji s jedne strane beskrajno razmazili svoje jedince, a s druge ih je šibala oštra konkurencija u poslovnom i društvenom napredovanju zbog čega su već od dvanaeste-trinaeste godine satima bubali gradivo za prijemne ispite za upis na prestižna sveučilišta, pateći od nedostatka sna i fizičkih aktivnosti, pri čemu je internet bio bijeg od frustracija i odgovornosti.

Od 2004. u Kini je otvoreno blizu 300 boot kampova u kojima, izolirani od vanjskoga svijeta, mladi sudionici prema metodama Tao Rana – prevedenim na 22 jezika - tako uče živjeti uz razumno korištenje pametnih telefona, prijenosnih računala, tableta i konzola. Terapija traje od tri do šest mjeseci, ali može i dulje ako ovisnik ne pokazuje znakove ozdravljenja. Priča stoji 2.000 dolara mjesečno, dvostruko više od prosječne plaće stanovnika glavnoga grada, čemu treba dodati troškove prehrane i lijekova, uključujući antidepresive i sedative. Kroz pekinški kamp prošlo je više od 6.000 ovisnika, a unatoč paprenoj cijeni, neki su roditelji spremni dovesti djecu i iz tisuću kilometara udaljene provincije Henan.

'Svi pacijenti imaju psiholoških problema, problema s vidom, kralježnicom, probavom, nesanicom, a kapacitet mozga im je smanjen za osam posto', nabraja Tao Ran posljedice ovisnosti tvrdeći da 90 posto njegovih pacijenata pati od teške depresije, a 58 posto ih je fizički napadalo roditelje nakon što su im pokušali ograničiti pristup online igricama. Prema službenim statistikama, 67 posto maloljetnih prekršitelja ovisnika je o internetu koji idoliziraju mafiju i teško razlikuju stvarnost od fikcije.

Naravno, ovisnost o internetu svjetski je problem, od skandinavskih zemalja do Pakistana. Prema službenim procjenama, u Južnoj Koreji 20 je posto djece u dobi od 10 do 19 godina ovisnika o virtualnom svijetu pametnih telefona, a bilježe se smrtni slučajevi zbog stvaranja ugrušaka krvi uslijed prekomjernog sjedenja u internetskim caffeima. O internetu je ovisno 600.000 japanske djece u dobi od 12 do 18 godina, ali to su samo labave procjene. Među mladim Japancima ima oboljelih od tromboze unutrašnjih vena, inače poznate u putnika koji putuju u skučenim uvjetima na dugim letovima. Američka studija iz 2014. pokazala je da 16 posto mladih od 18 do 25 godina života kompulzivno koristi internet. Još prije desetak godina tri četvrtine korisnika interneta u Velikoj Britaniji, prema istraživanju agencije YouGov, priznalo je da ne može živjeti bez pristupa mreži, a osim djece i tinejdžera, česte su žrtve visokoobrazovani introvertirani muškarci kojima se u sve većem broju pridružuju sredovječne žene.

Globalni problem od prije dvije godine pokušava se rješavati globalno, kada je u Milanu 2014. održan prvi Kongres o poremećaju ovisnosti o internetu, na kojemu se pokušavaju razmijeniti iskustva, doći do najdjelotvornijih metoda liječenja i jedinstvena stava o prirodi poremećaja. Za razliku od Amerikanaca, Japanci i Tajvanci ovisnost o pametnom telefonu i internetu dodali su listi mentalnih poremećaja, iako u SAD-u raste pritisak stručnjaka koji tvrde da je fenomen malo složeniji od društvenog problema. U Kini pak obrnuto, protivnici metode liječenja Tao Rana smatraju da je riječ o društvenoj devijaciji, a ne izlječivom zdravstvenom stanju, da je njegova metoda tortura, da se problem ne liječi tabletama, da su recidivi nakon terapije vrlo česti već nekoliko tjedana nakon napuštanja centra.

I dok Androidova aplikacija BreakFree ovisnike o pametnom telefonu uči o zdravu digitalnom životnom stilu, u Japanu niču novi centri za digitalnu detoksikaciju, a ministarstvo zdravlja traži od vlade sredstva za financiranje programa za pomoć djeci da vrijeme provedeno uz računala, mobilne telefone i online igrice svedu na razumnu mjeru. Za male ovisnike pripremaju se i tzv. posni kampovi, neka vrsta korizmenih kampova ili digitalnog ramazana, centri u kojima će zaražena djeca barem neko vrijeme boraviti na otvorenom i učiti kako se družiti, kao u doba kada nije bilo interneta.