Zadaća je povelika – čak i za jednoga Amsterdama, kojemu se pripisuju nadnaravne moći, saznanja, bogatstvo i utjecaj. Upravo ta nadnaravna svojstva Sretena Jocića, stvarna ili izmaštana, politička su činjenica oko koje se sada vrte razne priče, dok on sjedi u pritvoru, pritiješnjen iskazima raznih svjedoka i optuženih.

Tu moramo od početka, polako i sigurno (koliko se to može, to jest). Naime, po srbijanskom zakonu, svjedok-suradnik (hrvatski: pokajnikom) može postati sudionik zajedničkog zločinačkog poduhvata, ali samo ako nije organizator; tada je diskvalificiran. Joca Amsterdam, dakle, mora imenovati naručitelja i investitora i dokazima prihvatljivim na sudu dokazati da je bio samo jedan – mada visoko postavljeni – sudionik u uroti za umorstvo Pukanića i Franjića.

Sve i da u tome uspije, stvar je nadležnoga suda hoće li njegovu ulogu procijeniti tako da on dobije suradničke privilegije (smanjenje kazne na polovicu itd). Možda sud zaključi drukčije; možda ga upitaju zašto nije spriječio zločin i otprave ga na 40 zasluženih godina. Tu je, očito, riječ o delikatnim pregovorima i dvojbama na visokoj razini.

Kako saznajemo iz dobro obaviještenih i veoma anonimnih izvora, ostali uhićeni sudionici donekle su suzdržani u suradnji s vlastima, jer smatraju da je Joca Amsterdam i dalje toliko moćan da bi svako svjedočenje protiv njega moglo biti krajnje nehigijensko po njih. Jedan od njih, kandidat za svjedoka-pokajnika, bio je sasvim precizan: tek kada Amsterdam popije pravomoćnu presudu u Beogradu, on će progovoriti o svemu; ne prije toga. A ako se bez njegova iskaza Amsterdamu ne bude moglo dokazati? E, tada je njemu jako žao: sve i da on sam popije uredno zasluženih 40 godina, bolje je i to nego Jocin gnjev; dugačka je puška Jocića, što vele Crnogorci.

Dakle: jedan svjedok-pokajnik manje – dok se u Beogradu nešto ne riješi. A kada i kako će se to riješiti – ne zna se, dok vrijeme i pravosudni rokovi prolaze. Što ako ima nekoga još strašnijeg od Joce, pa ga Joca ne smije imenovati? Živimo u čudna doba.

Misleći o zajedničkim imeniteljima tih raznih umorstava za koje se od Amsterdama očekuje da ih riješi, nameće se jedan: cigarete. Na primjer, taj Badža Stojičić: jedan iznervirani šef beogradske policije iz Miloševićeva vakta rekao je na sastanku nekog parlamentarnog povjerenstva još početkom 2001. da su 'Stojičića ubile cigarete' (mada neumrli nije pušio; on je u službi napredovao po crti tjelovježbe, kao džudist, slično Putinu, ali nije imao toliko sreće).

Cigarete se nagađaju kao mogući uzrok još nekih umorstava, zaključno s Pukanićem, mada tu motivacija nije baš najuvjerljivija: cijela ta duhanska priča okončana je u Srbiji još 2001. Tu se sada moram ispričati svom vjernom čitateljstvu: rekao sam zadnji put da ti neki Limun i Peconi nisu bili neki bitni igrači u tom poslu. U međuvremenu mi se javila jedna od mojih omiljenih ptičica s grane i ispravila me: Limun i Peconi su tada, 2001. u proljeće, kada je Pukanić digao skandal oko Duhanske afere imali mnogo novca i mnogo interesa u tom poslu. Bili su uredno povezani, veli čovjek, s Tvornicom duhana Rovinj i imali su ambicije na tom planu, pokušavajući se uvaliti u prazninu nastalu nakon povlačenja Stanka 'Caneta' Subotića iz te duhanske igre, u isto vrijeme kada se tu pokušavao ubaciti i Hrvoje Petrač, kojega je Cane prezrivo odrezao riječima 'Ja ne radim s gangsterima'.

To pisanje o švercu cigareta prijetilo je dovesti do raskrinkavanja uloge svih mogućih saveznika: od KOS-a do Petrača; od srbijanske Udbe do HVO-a; od Ante Vlahovića do hrvatskih službi. Svi su oni, naime, od početka bili umočeni u priču – na svestranu korist. Nije, dakle, čudno što surčinski i crnogorski umjetnici mole Pukanića da prestane: kao što nije čudno da Pukanićev Nacional piše o svima – osim o nekima. Koga je zastupao William Montgomerry u tom cirkusu koji je on sam izazvao i potaknuo? Koju duhansku multinacionalu? Što je dobio zauzvrat? Gdje sve ima nekretnine? S kim je u Beogradu u bliskim poslovnim odnosima, a s kim u Hrvatskoj? U kom smjeru ukazuju njegove inače beskonačno dosadne i providne kolumne i gdje ih objavljuje u Hrvatskoj i gdje u Srbiji?

Sve to, dakle, valja imati na umu kad razmišljamo o Joci kao mogućem svjedoku-suradniku. Mnogo toga smiješano je u taj udbaško-biznismensko-kriminalni ričet od kojega su se donedavno bogatili svi mogući likovi koji i dalje jako dobro žive od nedostatka dokaza, mada su organima poznati odavno. Sada je na policijskim, pravosudnim i sigurnosnim institucijama da to raspetljaju do kraja – ako hoće, a nismo sigurni da hoće, jer je velik novac u pitanju. Imaju u šakama Jocu i njegove suradnike, znaju sve što se zbivalo, imaju uvid u cijelu bogatu i zanimljivu Pukanićevu prošlost, većina mogućih i preporučljivih svjedoka živa je i zdrava (osim onog Ratka Đokića, prijatelja i partnera Ratka Kneževića, koji je pak – slava Gospodinu – živ, zdrav i raspoloživ).

Sada je tu riječ o političkoj volji da se ta podugačka priča konačno raspetlja: od Badže do Pukija, pa što ispadne.