Ivo Josipović, bivši hrvatski predsjednik, u razgovoru za tportal izrazio je žaljenje što mnogi SDP-ovci svojedobno nisu čuli njegova upozorenja o politici koju je vodio stranački vrh na čelu sa Zoranom Milanovićem. 'Da su ih željeli čuti, vjerojatno bih ja danas bio predsjednik RH, a Milanović premijer', kazao je Josipović, danas predsjednik stranke Naprijed Hrvatska i profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu, sugerirajući da nije isključen njegov povratak u SDP. Ujedno, Josipović otkriva da mu je njegov bivši student Andrej Plenković još 2010., zahvaljujući se na ponudi za posao savjetnika za vanjsku politiku na Pantovčaku, rekao da se vidi u izvršnoj vlasti
Kako komentirate izborni poraz Narodne koalicije, dijelite li prevladavajuće mišljenje da je za takav ishod prvenstveno odgovoran predsjednik stranke Zoran Milanović?
Poraz Narodne koalicije, zapravo SDP-a, nije samo posljedica loše kampanje, već i dugogodišnje neartikulirane politike i nedemokratskih odnosa u stranci. Za to nije kriv samo Milanović, već i svi oni koji su mu odobravali način na koji je vodio stranku i državu.SDP nije vodio jasnu socijaldemokratsku politiku, a Vlada koju je vodio Milanović imala je loše rezultate pokazavši nespremnost za reforme koje su bile i jesu nužne. Za razliku od dijela ljevičara i medija koji ga danas cipelare, a godinama su mu podilazili, ja sam na vrhuncu Milanovićeve moći rekao što mislim o politici koju vodi. Zato se mnogi danas u SDP-u moraju zapitati zašto su šutjeli i zašto nisu bili odlučni i uporni u promjeni te loše politike. Iz prve ruke znam koliko su bili nezadovoljni, ali se nisu usudili progovoriti javno u stranci o tome.
U samoj kampanji Milanović je imao nekoliko katastrofalnih gafova, posebno iritantno skretanje udesno te način komunikacije koji je odbio mnoge ljude koji načelno jesu za socijaldemokraciju. Inače, posebno sam žalostan što su SDP i Milanović osobno propustili promijeniti društvo nabolje, što su dopustili da Hrvatska ponovno potone u neoprimitivizam, svađalaštvo i politiku bez perspektive. Tim prije što Milanović kao malo tko na političkoj sceni ima osobni kapacitet za najviše domete u politici. Nažalost, nije ih ostvario.
Milanoviću se pripisivala i odgovornost za Vaš tijesan poraz na predsjedničkim izborima, nakon čega se niste vratili u SDP. Jeste li mu tada, s više od milijun osvojenih glasova, predstavljali neželjenu konkurenciju?
SDP me načelno podržavao, platio pola iznosa koji sam utrošio za kampanju, mnogi su članovi i po ledenom vremenu stajali na štandovima da pomognu kampanju. S druge strane, vodstvo, posebno Milanović, javno su se distanciralo od mog programa, a bilo je nekih, blago rečeno neobičnih aktivnosti koje sigurno nisu koristile kampanji. Bio sam iznenađen gardom koji su zauzeli prema kampanji, očekivao sam puno žešću političku podršku, ne opstrukciju. Ipak, sebe smatram glavnim krivcem za tijesan poraz, učinio sam brojne pogreške u kampanji. No to je sada prošlost.
Razlog toga što se nisam želio vratiti u SDP bila je Milanovićeva politika i svijest da je ne mogu promijeniti u stranci u kojoj nema prostora za demokratske i konstruktivne rasprave. Nisam želio šutjeti kako su to mnogi činili, a ni biti sudionik te politike. Nažalost, u SDP-u nisu htjeli ili mogli čuti poruke koje sam im, koliko sam mogao kao predsjednik, a kasnije, jasno i izričito, kao obični građanin slao o politici koju vodi stranački vrh. Da su ih željeli čuti, vjerojatno bih ja danas bio predsjednik, a Milanović premijer. Mojih milijun glasova nisu bili samo moji, bili su i SDP-ovi i svih drugih koji su me podržavali. Zapravo, to je potencijal koji je SDP s partnerima tada imao u društvu. Sad usporedite taj milijun od pred samo godinu i osam mjeseci sa sadašnjim rezultatom. Mislim da to sve govori.
Dijelite li mišljenje sociologa Dražena Lalića da se uz Milanovića sada treba maknuti i cijelo vodstvo SDP-a?
Ne bih paušalno. Da, puno je više ljudi, ne samo Milanović, odgovorno za ono u što se SDP pretvorio. Nadam se da će u SDP-u smoći snage kritički se osvrnuti na zadnjih pet-šest godina rada stranke i izabrati ljude koji mogu preokrenuti očiti negativni trend u podršci koju stranka uživa. Uza sve slabosti, SDP je i danas ključna lijeva stranka i o njoj ovisi hoće li se ljevica vratiti na vodeće pozicije u društvu ili je čeka desetak gladnih godina i apstinencije od državne vlasti.
Kako ocjenjujete izborni uspjeh Andreja Plenkovića?
Plenković je ozbiljan političar koji je u kratkom vremenu iskoristio komparativne prednosti koje HDZ ima u odnosu na SDP. Tu, prije svega, mislim da disciplinu i organizaciju same stranke i biračkog tijela. Osim toga, uspješno je promijenio sliku stranke i u kratkom vremenu od stranke radikalne desnice uspio je HDZ prikazati europskom konzervativnom strankom. Ali čeka ga još puno posla. Nažalost, HDZ je ispod površine i dalje radikalan. Uostalom, pogledajte tko su dobitnici preferencijalnih glasova… Morat će pokrenuti reforme, i u stranci i u društvu. U suprotnom, umiveno lice HDZ-a bit će tek epizoda.
Na početku predsjedničkog mandata nudili ste mu poziciju savjetnika za vanjsku politiku, ali je on to odbio. Smatrate li da je već tada planirao učlanjenje u HDZ?
Mislim da ta ponuda dovoljno govori o tome da zaista poštujem Plenkovića. Tada nije bio stranački eksponiran, ali mi je, pristojno se zahvaljujući na ponudi, rekao da se vidi u vladi. Tada je vladu vodio HDZ. Njegov dolazak na čelo HDZ-a dobitak je za tu stranku, ali i za Hrvatsku. Naravno, ja Hrvatsku kao socijaldemokrat vidim drukčije od Plenkovića, posebno drukčije od radikalno desnog dijela HDZ-a. Ali ako Plenković uspije, Hrvatska bi mogla postati zemlja s puno više demokracije nego što je to danas.
Može li jedan čovjek preko noći transformirati HDZ u demokršćansku stranku po uzoru na CDU?
Sigurno da ne može. Trebat će puno vremena i upornosti. Onaj loš, radikalizirani HDZ nije nestao. Za sada je samo promijenio naslovnicu, sadržaj tek treba mijenjati.
Slažete li se da će kadrovska odluka o ministru kulture u novoj vladi biti ključan trenutak za pozicioniranje Plenkovića na hrvatskoj političkoj sceni?
Bit će to jedan od ključnih trenutaka. Za razliku od SDP-a koji nije imao nikakav strateški plan kakvo društvo želi, Karamarkov HDZ ga jest imao. Želio je iz korijena promijeniti društvo, radikalno ga zadesniti, promijeniti neke od pozitivnih vrijednosti koje su se počele etablirati u hrvatskom društvu. HDZ je čvrsto preuzeo i poluge za te promjene. Utjecaj na medije pa i kreiranje vlastitih, civilno društvo i kulturu prepoznali su kao važan faktor nazadnjačke politike koju su prihvatili. Upravo zato, i odabir ministra ili ministrice kulture bit će jedan od signala za to ustraje li HDZ na nazadnjaštvu i nedemokratskoj politici ili se zaista krenuo transformirati u modernu, demokratsku konzervativnu stranku.