Što reći na to? Pa, kao prvo, valja reći da – kad pričamo o glazbenim projektima – 150 tisuća kuna i nije baš nešto puno novca! Ako i niste nikad zakoračili nogom u studio za snimanje glazbe, dovoljno vam je 'guglati' malo da uvidite kako bi, za te pare, u prosječnom studiju prosječan album moglo snimiti tek cca četiri-pet bendova.

Možete reći da ima masu izvođača kojima je takav iznos nužniji, ali u svakom slučaju nije riječ o nekom sad baš kardinalnom rasipanju novca.

Zatim imamo to što novac potječe od ZAMP-a, a kako ZAMP ubire harač između ostalog i od prodaje memorijskih medija, neki su to doživjeli kao Gibonnijev maturalac 'na račun poreznih obveznika', ili koju već varijaciju na tu predobro nam poznatu temu.

E sad, ako biste mi dopustili neglazbenu digresiju: to mi je otprilike kao kad netko kaže 'zašto bi se od mog novca plaćalo policiju da štiti paradiranje pederskih perverznjaka' ili 'ne želim da se s mojim novcima financira klerikalni fašizam!' Ali, čekaj - tko kaže da se išta od toga financira baš od tvog novca? Ako bismo tako gledali na raspodjelu poreza, onda se ništa ničemu ne bi ni moglo dodijeliti, jer bi uvijek netko imao nešto protiv nečega!

Da sad svaki hrvatski porezni obveznik dobije popis stavki za koje će se izjasniti želi li da se financiraju od njenih/njegovih poreznih davanja ili ne te da se sredstva namaknuta od poreza dijele isključivo shodno rezultatima tog izjašnjavanja, siguran sam da bi se u kućicama kraj 'gay pridea' našlo dovoljno kvačica za financiranje jake policijske zaštite, isto kao što bi bilo i više nego dovoljno kvačica za više nego lagodan život crkvenih djelatnika!

Enivej, ako bismo i rekli da je ZAMP-ov namet na memorijske medije nešto zbog čega trebaju katkad uzimati u obzir glas prosječnog poreznog obveznika i ako bismo zamislili hipotetsku situaciju u kojoj doslovce svaki Hrvat koji kupuje prazne DVD-ove, USB-ove i tako dalje rezolutno ne želi da se od toga financira Gibonnijev projekt...

Činjenica i dalje jest da je to samo jedan od izvora ZAMP-ovih sredstava i da se većina sredstava ubire od onih čiji su profiti direktno ili indirektno vezani za reprodukciju glazbe zaštićene autorskim pravima te da se to kako ZAMP postupa s većinom tako namaknutih sredstava tiče samo i isključivo ZAMP-a kao cehovne udruge.

Ili, da pojednostavim: možete zamišljati kako je pokoja kuna od zadnjeg DVD-spindla koji ste kupili išla u džep Gibonniju da može glumiti Engleza i šiziti zbog toga, a možete i jednostavno zamišljati da je tih 150 tisuća dobio od radijskih postaja koje vrte Gibonnija i – mirna Bosna.

Mada, naravno, možemo se s druge strane i kao laici pitati je li ovo potez koji je u interesu ceha – ili samo u interesu Gibonnija?

Mislim, okej, kao što rekoh, stvarno nije neki vrtoglav iznos pa da je teška tragedija ako je proćerdan, a i na natječaj je pristiglo tek sedam prijava: ne znamo tko je stajao iza njih i nije nemoguće da su preostale opcije bile toliko tugaljive da bi, čak i da je bilo tko od nas bio u HDS-ovom žiriju, također izabrali Gibonnija (jadna nam majka!).

Ali onda je problem u tome kako je natječaj postavljen, jer bilo kome tko imalo prati današnja globalna glazbena strujanja je valjda jasno da nema apsolutno nikakve jebene šanse da netko poput Gibonnija vani išta postigne? Tip je relikt pompoznog pop-rocka s prijelaza osamdesetih na devedesete. Praktički svaka zemlja južne i istočne Europe ima barem nekoliko svojih 'gibonnija' i nijedan od njih nije zanimljiv nikome izvan matičnih granica!

To je atavistička muzika koja u pripadnim staništima nekako nastavlja životariti po inerciji, ali globalno nije zanimljiva ni mlađariji koja voli moderan pop, ni world music entuzijastima koji se pale na 'autentičnu' egzotiku, ni hipsterima koji se pale na 'bastardnu' egzotiku - praktički nikome osim ljubitelja raznoraznih lokalnih 'gibonnija' koji, po svemu sudeći, nemaju ama baš nikakvu potrebu za još i uvoznim 'gibonnijima'.

Da se mene pita, ozbiljan natječaj za potpomoć glazbenom proboju vani bi trebao uzeti u obzir da postoje već hrvatski izvođači iz manjih glazbenih niša koji, za razliku od ovdašnjih pop-izvođača, JESU izvan granica Hrvatske (a bogami i bivše Juge) postigli neke opipljive uspjehe i da utoliko ima više smisla probati dodatno pogurnuti, recimo, Petra Dundova, Matrodu ili Seven That Spells negoli Gibonnija ili nekog slično beznadnog cro endema.

Istina da bi takva operacija logistički i financijski bila vjerojatno puno zahtjevnija, ali novac barem ne bi bio skroz bačen u vjetar.