U razdoblju od 1992. do 1995. svi mirovni pregovori hrvatske vlasti i predstavnika međunarodne zajednice s vodstvom pobunjenih Srba u Hrvatskoj, koji su vođeni da bi se postigao dogovor o mirnoj reintegraciji okupiranoga hrvatskog teritorija u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske, nisu uspjeli.

Isključivost pobunjenih Srba

Glavna prepreka mirnoj reintegraciji okupiranoga hrvatskog teritorija bila je isključivost vodstva pobunjenih Srba u Hrvatskoj, odnosno njihovo odbijanje svake mirovne inicijative o reintegraciji 'Republike Srpske Krajine'. Nakon vojno-redarstvenih operacija Bljesak i Oluja, stvaranjem novih geopolitičkih odnosa, srbijansko vodstvo bilo je svjesno da istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem (hrvatsko Podunavlje) neće moći ostati pod srpskom okupacijom.

Porazom srpskih snaga u Hrvatskoj i zajedničkim operacijama hrvatskih oružanih snaga i Armije BiH, koje su dovele snage srpske vojske u Bosni i Hercegovini pred slom, otvoren je put političkim pregovorima. Pitanje reintegracije okupiranih područja pod ingerencijom Ujedinjenih naroda u sastav Hrvatske dobilo je novo značenje u ključnim političkim pregovorima krajem 1995.

Unatoč spremnosti Hrvatske vojske te snažnom pritisku hrvatske javnosti, posebice prognanika, da se okupirani dio hrvatskoga Podunavlja te Vukovar kao simbol obrane i stradanja Hrvatske u Domovinskom ratu vrate vojnim putem, vodstvo Republike Hrvatske odlučilo je pregovarati s pobunjenim Srbima, odnosno okupacijskim vlastima.

Erdutski sporazum

Nakon pregovora između hrvatske Vlade i srpskih okupacijskih vlasti, u kojima se tražio način da se mirnim putem riješi problem preostaloga okupiranog teritorija, bilo je omogućeno postizanje sporazuma o mirnom i postupnom prijelazu toga područja pod hrvatsku vlast. Hrvatske vlasti i vodstvo Srba potpisali su 'Temeljni sporazum o istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnome Srijemu' (Erdutski sporazum) 12. studenoga 1995. u Erdutu i Zagrebu.

Sporazum je omogućio uspostavu stabilnosti na tome području koje je bilo uništeno ratnim razaranjima, ljudskim stradanjima, migracijama i općim društvenim i gospodarskim nazatkom. Pored mirovnih posrednika, svoj potpis na sporazum o mirnoj reintegraciji stavili su Hrvoje Šarinić u ime Vlade RH te Milan Milanović u ime srpske strane.

Predviđao je prijelazno razdoblje u trajanju od jedne do dvije godine, u okviru koga bi područje hrvatskoga Podunavlja bilo pod administrativnim nadzorom UN-a. Njime je omogućena reintegracija područja i stanovništva, uspostava mira i povratak hrvatske vlasti na hrvatskom državnom teritoriju bez novih vojnih operacija te ono što je najvažnije - bez novih žrtava.

Proces mirne reintegracije tijekom svoga trajanja od dvije godine, osim uspješne provedbe, suočio je sudionike toga procesa s nizom poteškoća i problema koji su se očitovali kroz posljedice ratnih stradanja, kao i prihvaćanje činjenice o slomu političke ideologije koja je zastupala ideju života svih Srba u jednoj državi. Usprkos tome, uspjeh mirovne misije postignut je dobro osmišljenim diplomatskim potezima hrvatske vlasti, u okvirima svjetskih institucija Ujedinjenih naroda i Europske unije, te kooperativnim djelovanjem na terenu između hrvatskih vlasti, dijela lokalne srpske zajednice i Prijelazne uprave Ujedinjenih naroda.

Realizacija mirovnoga sporazuma započela je donošenjem Rezolucije 1037. Vijeća sigurnosti UN-a 15. siječnja 1996. Rezolucijom je uvedena Prijelazna uprava Ujedinjenih naroda (UNTAES - United Nations Transitional Authority to Eastern Slavonia) na čelu s američkim generalom Jacquesom Paulom Kleinom. Rezolucija je osigurala i potvrdila reintegraciju okupiranog područja u sastav Hrvatske provodeći je u zadanom vremenskom okviru.

Provođenje mirovnih odluka iz Sporazuma uključivalo je razoružanje srpskih snaga, demilitarizaciju hrvatskoga Podunavlja, organiziranje slobodnih i pravednih lokalnih izbora te vraćanje hrvatskoga Podunavlja u ustavno-pravni sustav Republike Hrvatske. Ciljevi misije odnosili su se i na zadržavanje multietničkoga i multikulturalnoga karaktera područja te poštivanje najviših standarda ljudskih prava i temeljnih sloboda. Bilo je potrebno promovirati ozračje povjerenja uz omogućavanje svim prognanicima i izbjeglicama slobodnoga povratka svojim kućama.

Hrvatska uložila 1,7 milijardi USD

Uspješna provedba procesa mirne reintegracije uključivala je i reintegraciju društvenih i gospodarskih struktura, osobito školstva, zdravstva, prometne, komunikacijske i komunalne infrastrukture.

U tom smislu bilo je potrebno promovirati ponovni razvoj i obnovu područja, a u tom kontekstu Hrvatska je u sklopu procesa mirne reintegracije iz sredstava državnoga proračuna i javnih poduzeća uložila 1,7 milijardi američkih dolara u hrvatsko Podunavlje.

Osnovna pretpostavka za uspješnu provedbu procesa mirne reintegracije odnosila se na demilitarizaciju hrvatskoga Podunavlja. U trenutku dolaska snaga UNTAES-a, na području istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema bio je 11. korpus Srpske vojske Krajine, s oko 15.000 do 20.000 vojnika. Tim snagama treba priključiti i snage lokalne milicije (oko 1500 pripadnika), kao i paravojne postrojbe (Arkanovi tigrovi, Škorpioni, Poskoci) u snazi do 2000 ljudi.

Demilitarizacija je, bez incidenata, uspješno završena u predviđenom roku, a njome je bilo obuhvaćeno 15.000 srpskih vojnika, povučeno je 118 tenkova, 19 oklopnih vozila, više od 150 komada topničkoga oružja i 40 do 50 protuzračnih sustava. Tijekom mjesec dana procesa demilitarizacije povučeno je 90 posto teškoga naoružanja (većina od 100 tenkova odvezena je u SR Jugoslaviju).

Uz naveden proces demilitarizacije, u organizaciji UNTAES-a tijekom trajanja misije otkupljivalo se naoružanje i druga vojna oprema od civilnoga stanovništva. Na taj način prikupljeno je 9700 pušaka, 6375 komada protutenkovskoga oružja, oko 15.000 ručnih granata i dva milijuna komada streljiva. Program otkupa oružja ocijenjen je od UN-a kao vrlo uspješan te je s drugim aspektima mirovnoga procesa omogućio stabilnost područja koje se nalazilo pod upravom UNTAES-a. Usporedo s drugim programima koji su se odvijali u neposrednoj blizini (Bosna i Hercegovina, Makedonija, Kosovo), jedino je program prikupljanja oružja u Hrvatskoj uključivao i otkup oružja, tj. novčanu naknadu donositeljima oružja. Vlada RH je za provedbu programa otkupa oružja platila oko 1,6 milijuna američkih dolara.

'Bolni kompromisi'

Jedan od ključnih trenutaka u vraćanju legalne hrvatske vlasti u hrvatsko Podunavlje bilo je održavanje lokalnih izbora za općinska i gradska vijeća te skupštine Osječko-baranjske i Vukovarsko-srijemske županije. Zahtjev za preuzimanjem hrvatskih dokumenta bio je uvjet izlaska na izbore i ostvarivanja prava u sustavu hrvatske države. Hrvatska je u sjeni silnih zločina koji su se dogodili na ovom prostoru morala raditi katkad i bolne kompromise ne bi li proces reintegracije ipak bio uspješno završen. Jedan od njih svakako je i Zakon o amnestiji, koji je amnestirao sudionike oružane pobune od kaznenoga progona u Republici Hrvatskoj. Do 31. kolovoza 1997. izdane su domovnice za 154.443 osobe, što je znatno više od predratnoga broja Srba u hrvatskom Podunavlju (1991. godine bilo ih je 70.000), a više je i od njihova broja pred dolazak UNTAES-a (1996. bilo ih je 120.000). Prema izvješću Vlade RH, to navodi na zaključak da je 'čak 50.000 osoba, ranije povezanih s pobunom, zatim raseljenih u regiji, dobilo hrvatske dokumente, a svakako ukazuje na činjenicu da su 34.443 osobe, koje su živjele u drugim državama u regiji', također dobile dokumente (domovnice).

Izbori su održani 13. travnja 1997., kada je uspostavljen politički sustav, jednak onome u drugim dijelovima hrvatskoga teritorija. Sudjelovanjem u izborima pripadnici srpske nacionalne manjine iz Vukovara i hrvatskoga Podunavlja dobili su mogućnost izabrati svoje legitimne predstavnike u tijelima lokalne vlasti i samouprave. Nakon održanih izbora srpsko stanovništvo aktivno se uključilo u politički život Hrvatske i sudjeluje u njenoj izvršnoj vlasti, a Zakon o amnestiji to je omogućio i srpskim dužnosnicima iz vremena RSK.

U cilju uspješnoga dovršetka procesa mirne reintegracije predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman uspostavio je u listopadu 1997. Nacionalni odbor za ostvarivanje programa uspostave povjerenja, ubrzanoga povratka i normalizacije života na ratom stradalim područjima Republike Hrvatske. Za predsjednicu Odbora imenovana je Vesna Škare Ožbolt, dok su zamjenici predsjednice bili Ivica Vrkić i dr. Vojislav Stanimirović. Odbor za Vukovar osnovan je 3. studenoga 1997. godine.

Rat završen mirnim putem

Mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja utjecala je na početak normalizacije međudržavnih odnosa Hrvatske i SR Jugoslavije na regionalnom planu, kao i na početak normalizacije hrvatsko-srpskih odnosa u Republici Hrvatskoj.

Vijeće sigurnosti UN-a Rezolucijom 1145. 19. prosinca 1997. dalo je punu potporu završetku mandata misije UNTAES-a. Unatoč problemima i poteškoćama koji su obilježili mirnu reintegraciju, a koji se dijelom baštine i danas na navedenom prostoru, mirna reintegracija obavljena je bez novih ljudskih i materijalnih žrtava, na način kojim je Hrvatska pokazala svoju opredijeljenost za mir, demokraciju i suživot.

Proces mirne reintegracije završio je 15. siječnja 1998., kada je Republika Hrvatska u cijelosti uspostavila nadzor nad svojim međunarodno priznatim granicama. Na temelju različitih iskustava u odvijanju procesa mirne reintegracije, misija UNTAES-a smatra se jednom od najuspješnijih mirovnih misija UN-a u svijetu, a Republika Hrvatska rijetkom državom koja je nakon uspješnih vojnih operacija završila rat mirnim putem.