Prema nekim, navodno jako ozbiljnim i pouzdanim, znanstvenim istraživanjima ribe pamte svega nekoliko sekundi. Sve ono što se dogodilo ranije za njih ne postoji. Moja osobna iskustva govore mi da su ta istraživanja jako neozbiljna i nepouzdana, a da su takve tvrdnje najobičnija izmišljotina i spadaju u onu hrpu mitova na koje ljudi tako lako nasjednu. Ali zato moja osobna iskustva potvrđuju, i ne trebam tu u pomoć prizivati nikakvu znanost, da su zapravo ljudi ti koji su jako, jako zaboravljivi i da je amnezija, kako ona pojedinačna, ali još češće kolektivna, bolest koja ima sve elemente epidemije. Ma što epidemije? O pandemiji je riječ, a protuotrov ili cjepivo niti tko traži, niti ga želi, jer nitko ni ne priznaje da je bolestan. Možda su u pravu, jer bit će da se zapravo radi o redovnom stanju svijesti koje na svu sreću ne pogađa imunosustav samo Hrvata i građana, uključujući i seljake, hrvatskog prostora. Ajde, makar neka olakotna okolnost, iako prečesto zaboli glava od toga što su sve hrvatski građani i seljaci spremni zaboraviti.

Prije nekoliko dana, u prvim dragocjenim minutama udarnih TV i radijskih informativnih emisija, na udarnim mjestima novina i portala kao velika ekskluziva objavljeno je kako će se konačno stati nakraj onim saborskim zastupnicima koji ne obavljaju ni ono najosnovnije od svog posla – ne dolaze na sjednice. Kao golub pismonoša te velike novotarije glavom i bradom (iako je on uvijek svježe obrijan) pojavljuje se predsjednik Hrvatskog sabora Josip Leko. Svojim ravnomjerno dosadnim birokratsko dotjeranim glasom pojasnio nam je i kako će ti zločesti neradnici biti čak i novčano kažnjeni. Dirat će se u onih njihovih 1.500 kuna paušala, pa ma što to značilo. Mislim na paušal, jer nikad mi nije bilo jasno što je to, po kojem principu zastupnici na njega imaju pravo; koji se to njihovi troškovi time plaćaju ili nadomještaju?

Sve u svemu, ozbiljno se radi na tome da će se zastupnici neradnici, koliko sam shvatio, moći kazniti s čak 1.500 kuna. I rekli bismo: OK, ajde makar nešto, konačno je krenulo. Ali, vidi vraga, i Leko i novinari koji su nam prenijeli veliku ekskluzivnu vijest su nas prevarili. I oni su dio onog ogromnog dijela građansko-seljačke populacije što oboli od amnezije. Jerbo, plasirali su nam pod novo i ekskluzivno nešto što je skuhano, ili se počelo kuhati, prije čak tri godine.

Toliko je otprilike prošlo vremena otkad je tadašnji predsjednik Sabora, nažalost pokojni, Boris Šprem progurao izmjene saborskog poslovnika. Ej, sjeća li se itko još onog famoznog 'ispravka netočnog navoda', najčešće zloupotrijebljenog prava na kršenje prava? Istina, sada zastupnici na sličan način koriste institut 'replike', ali na nju se makar može odgovoriti. E, tada kada je promijenjen Poslovnik, Šprem je najavio i donošenje moralnog kodeksa ponašanja, a čiji bi sastavni dio bio i način kako kazniti one zastupnike koji prečesto imaju prečeg posla nego li svratiti na Markov trg, pa makar i na kavu, jer nitko im ne zabranjuje da četiri godine šute.

Kada se Špremu u lipnju 2011. vratila bolest, a umro je 30. rujna, sve su te ideje završile u nekoj prašnjavoj, ali jako dubokoj ladici. Odonda pa do prije koji dan nitko više nije ozbiljno spominjao ni moralni kodeks, ni kazne za zastupnike. Zašto je to sada, samo 11 mjeseci prije isteka mandata postao hit? Iz osobnog iskustva, i svjedočenja, znam da Leko nikada nije bio oduševljen idejom da se zastupnike lupi po džepu. Špremu je, kad god bi se susreo s nekom škakljivom odlukom, znao govoriti: radi što hoćeš, ali valjda znaš da je odgovornost tvoja i sve će se prevaliti preko tvojih leđa. U prijevodu: ja sam te prijateljski (pazi, prijateljski) upozorio, ali ja čuvam svoju kožu; nije se pametno zaletavati, nije zdravo za karijeru.

Neke zasluge za oživljavanje ovih Špremovih ideja imaju i neki njegovi najbliži suradnici koji su i dalje ostali u kabinetu predsjednika Sabora. Ali ipak je Leko bio taj koji je donio odluku i iza nje stao. A on odluke ne donosi olako. I Šprem i Leko slovili su kao Milanovićevi ljudi, s tom razlikom da se prvi znao i žestoko posvađati oko nečega do čega mu je bilo stalo ili je smatrao da je od javnog interesa.

Najmoćniji čovjek SDP-a nakon Milanovića, jer Leko je i predsjednik Glavnog odbora stranke, najednom vuče poteze za koje je dugo mislio da nisu dobri. Ovaj dobro odgojeni birokrat nikada nije bio čovjek od akcije. Uostalom, Račan ga je u stranku doveo da bude njezin direktor, da se bavi financijama, a ne politikom, najednom se pojavljuje kao čovjek inicijative?

Moguće je spekulirati na razne načine, ali jedino što bi bilo istina, i za što postoji pokriće, jest da se radi o Lekinoj spekulaciji, bez obzira od koga bila podbodena, koja je pala na plodno tlo opće amnezije.