Kako održati prosvjednički žar

Nakon osam krugova prosvjeda, koji su najvećim dijelom bili prosvjedna šetnja ulicama Zagreba do stanova istaknutih figura u državi, polako se stječe dojam da prosvjedi jenjavaju. Inicijator prosvjeda Ivan Pernar iako ne smatra da slabi prosvjedni entuzijazam drži da sadržaj samih prosvjeda treba malo promijeniti. Što treba učiniti da bi se održao prosvjedni žar, pročitajte u nastavku

ZAGREB – Izbaciti prijetnje, uvrede i nasilje, prosvjede organizirati u karnevalskom ugođaju, na potencijalno nasilje odgovarati pjesmom, distancirati se od nasilnih skupina kakve su nogometni navijači, ne koristiti nikakvo oružje, kamenje ili baklje.

Dio je to savjeta 'za kvalitetne prosvjede' koje je proteklih dana antivladinim prosvjednicima u Zagrebu, ali i diljem Hrvatske, uputio Srđa Popović, jedan od lidera i utemeljitelja Otpora – organizacije koja je uspjela srušiti Miloševićev režim u Srbiji. Danas je Popović voditelj Centra za primijenjenu nenasilnu akciju, no simbol Otpora – čvrsto stisnuta šaka – može se vidjeti diljem svijeta. Često je, namjerno ili ne, koristi i Ivan Pernar, inicijator tzv. Facebook prosvjeda za rušenje Vlade koji su, u međuvremenu, prerasli u široke antivladine prosvjede u kojima sudjeluju ljudi raznih profila i godina, uglavnom nezadovoljni stanjem u državi i samo s jednim zahtjevom – raspisivanjem parlamentarnih izbora.

No nakon osam krugova prosvjeda, koji su najvećim dijelom bili prosvjedna šetnja ulicama Zagreba do stanova vodećih političara u državi – premijerke Kosor ili potpredsjednika Sabora Šeksa i ministra policije Karamarka te čelnih HDZ-ovaca, ali i ispred stranačkih sjedišta, medijskih kuća, institucija ili državnih poduzeća prodanih strancima – polako se stječe dojam da prosvjedi jenjavaju.

Doduše, vrhunac prosvjeda bio je, barem po brojnosti, krajem prošloga tjedna i koliko-toliko brojka prosvjednika održava se, ali otvara se pitanje novih ideja, aktivnosti, poruka… Svi se slažu kako velika većina prosvjednika izbjegava Cvjetni trg, jer ne želi slušati poruke koje se šalju s početka prosvjeda, pa se priključe prosvjednoj koloni kasnije. Poslije se doista stekne dojam masovnosti i jedinstva prosvjednika, poruke na transparentima su sve duhovitije, što se baš ne može reći i za neka vulgarna skandiranja, no sve to treba svrstati u 'prosvjedni folklor'.

U prosvjede treba uključiti osobe starije životne dobi

Mnogi ukazuju na brojne propuste inicijatora i organizatora antivladinih provjeda, pa ih tako Teodor Celakoski iz Prava na grad, kojemu se iskustvo u građanskoj akciji za spas Varšavske ne može osporiti, svrstava u taktičke i strateške pogreške. Celakoski smatra da je 'strateška pogreška u činjenici da se ne nalazi načina u medije probiti informacija da je na prosvjedima najširi krug građana koji nemaju zaoštrene ideološke pozicije'. 'Na drugoj strani je taktička pogreška po kojoj se nikako medijski ne prikazuje da su među prosvjednicima najveći dio mladi koji ne pripadaju niti jednoj velikoj ili marginalnoj političkoj opciji. Njihovim neprikazivanjem ostatak mladih ljudi ne stimulira se da izađe na ulicu', ukazuje Celakoski te dodaje još jedan bitan detalj. 'Uspješne prosvjedne šetnje svojom dinamikom isključuju osobe starije životne dobi. Ne samo što šetnje dugo traju, nego osobe starije životne dobi ne mogu na tome sudjelovati svaki drugi dan. Upravo je starija populacija, uz mlade, danas najugroženija u Hrvatskoj. Njih se odreći, a znamo da 70 posto građana podupire prosvjede, taktički je pogrešno', smatra Teodor Celakoski.

Borac za besplatno obrazovanje i razvoj novog studentskog pokreta, a danas docent na Filozofskom fakultetu, Mate Kapović, ne smatra da prosvjedi jenjavaju. 'Brojka prosvjednika drži se blizu 10.000, no nije toliko bitno da brojka svaki put raste, ako su prosvjedi konstantni. Osim toga, kroz prosvjede je samo u Zagrebu procirkuliralo barem 30.000 građana, jer ne idu isti ljudi stalno na prosvjede', ukazuje Kapović. Smatra i kako 'Vlada svakako čeka da se prosvjednici izmore', no po njegovom mišljenju 'takva bi im se taktika mogla obiti o glavu'.

Kad je liderstvo u pitanju, Mate Kapović smatra da 'prosvjedima lideri ne trebaju'. Po njemu, nezadovoljstvo koje se izražava na ulicama je narodno. 'Građani su pokazali da im lideri ne trebaju i da im je dosta lidera. To pokazuju i brojni transparenti koji traže 'direktnu demokraciju' po cijeloj Hrvatskoj. Rješenje nije u liderima, nego u aktivnom demokratskom sudjelovanju i organiziranju samih građana. Čekanje novih lidera, pa makar samo prosvjednih, potpuno je promašen koncept', ukazuje Mate Kapović

Inicijator antivladinih prosvjeda Ivan Pernar također ne smatra da su se građani umorili. Ponavljajući stav 'idemo do kraja!', ističe kako je 'Vlada umornija od prosvjednika, jer je uvijek u defanzivi, pa je stoga bitno održati kontinuitet'. 'Ljudi vole akciju i ja im moram dati akciju. Koncept prosvjeda 'svaki drugi dan' je moj koncept. Doduše, slažem se da sadržaj samih prosvjeda treba malo promijeniti', kaže Pernar.

Ponovio je da će se i ubuduće pojavljivati kao organizator prosvjeda, ali da odustaje od govora na Cvjetnom trgu. 'Sama činjenica da sam poveo prosvjede diljem zemlje koji će vjerojatno dovesti do rušenja Vlade meni je dovoljna. Ne treba mi neka druga vrsta promocije, niti nekakvo liderstvo. To su gluposti. Zadržat ću samo organizacijski dio i 'lupati tempo' prosvjeda. Neću više govoriti', obećao je Pernar.

Moguće rješenje daje Mato Kapović, po kojemu su 'prosvjedi svaki put uspjeli pokazati nešto novo, bar što se tiče lokacija, transparenata, skandiranja'. 'Možda bi bilo korisno prorijediti prosvjede na svaki treći, četvrti dan i skratiti šetnje da sve bude manje naporno, no to, naravno, ovisi o samim prosvjednicima', smatra Kapović.

Iako dijelom podsjećaju na beogradske prosvjedne šetnje prije 10 i više godina, od čega se svakako treba ograditi, jer je Beograd krajem 90-ih bio nešto posve drugo, a i situacija u Srbiji tada je bila poprilično drugačija, ipak bi, na kraju, trebalo podsjetiti da je na početku tih prosvjeda bilo 30-ak ljudi na ulicama. Dvije godine kasnije bilo ih je 70.000. Doduše, Zagreb 2011. ipak nije Beograd 2000. godine. Niti to može biti.

Novi prosvjed dolazi uskoro, pa je za očekivati nešto novo i dinamičnije. Prosvjednici i dalje očekuju samo jedan odgovor – datum parlamentarnih izbora.