Otuda tolika pomama za sveučilišnim diplomama i doktoratima po svaku cijenu, pa danas na svakih 500 stanovnika u Južnoj Koreji dolazi jedan doktor znanosti.

'Loše sam napisao test i znam da sam iznevjerio roditelje', napisao je ovoga lipnja u oproštajnoj poruci jedan 16-godišnji učenik iz južnokorejskog grada Mokpoa, polio se benzinom i zapalio, riješivši se zauvijek učeničkih muka.

Samoubojstva učenika događaju se i drugdje u svijetu, ali ne na takav način i u tolikom broju. Svake godine u stresno doba državne mature, u Južnoj Koreji mnogi roditelji strepe da im djeca ne počine samoubojstvo zbog bojazni da se zbog loših rezultata neće moći upisati na elitni fakultet. A razlog za strah je više no mjerljiv: od 100 samoubojstava učenika u 2003. godini, broj se u 2009. popeo na 202, najviše na svijetu, a još deseci to, srećom, pokušaju bezuspješno, piše agencija AFP. Nedavno je jedno istraživanje pokazalo da čak 20 posto učenika srednjih škola i fakulteta u Južnoj Koreji razmišlja o tome da samoubojstvom izbjegne 'ispitni pakao', tri posto više od starije populacije, a ova zemlja broji najviše depresivnih učenika.

Sustav guta svoje žrtve

Jedan od najuspješnijih obrazovnih sustava na svijetu očito nesmiljeno guta svoje žrtve.

Želi li se doista upisati na neki od najprestižnijih fakulteta, radni dan ambicioznog južnokorejskog maturanta izgleda ovako: redovna školska nastava od 7 do 16, nakon toga utvrđivanje gradiva do 22 sata u privatnoj ustanovi zvanoj hagwon, koju roditelji plaćaju 1400 dolara mjesečno, potom učenje u biblioteci do jedan poslije ponoći. Vladini podaci pokazuju da prosječan srednjoškolac, koji nije pred maturom, u Južnoj Koreji spava pet sati i uči barem 11 sati dnevno. Za većinu njih škola nikada ne završava, jer su i vikendi i praznici ispunjeni 'bubanjem' ili virtualnim instrukcijama, kako bi držali glavu iznad vode u hiperkompetitivnom obrazovnom sustavu i nesmiljenom tržištu rada. Obrazovanje, i to dobro visoko obrazovanje, nacionalna je opsesija, noćna mora roditelja koji svojoj djeci već u doba vrtića plaćaju privatne lekcije iz matematike, engleskog i drugih budućih predmeta, kako bi stekli prednost pred svojim vršnjacima. Ono što bismo mi nazvali štrebanjem, upijanje goleme količine informacija u kratkom vremenu, u Aziji je duga tradicija, a visoke su ocjene nerijetko jedina pretpostavka za profesionalni uspjeh. Ali za razliku od Kineza ili Japanaca, Južnokoreanci su, čini se, zaglibili u ekstreme.

U njih je redovna škola samo jedan dio obrazovnog procesa, a za onaj drugi, ako se učenik želi upisati na neki od prestižnih fakulteta, brine više od 70.000 tzv. 'hagwonsa', privatnih institucija koje za masne pare nude lekcije i instrukcije za utvrđivanje gradiva. Prošle godine čak je 74 posto učenika u cijeloj zemlji primalo instrukcije nakon redovne nastave – najviše na svijetu - za što su roditelji izdvajali u prosjeku 20 posto godišnjih primanja. I ne zato što je redovno obrazovanje izrazito loše ili nedostatno, nego stoga što moraju biti najbolji od najboljih. O rezultatima prijemnog testa ne ovisi samo prijem, nego i visina školarine nekih fakulteta, što je razlog više za frenetično učenje. Trenutačno je više privatnih instruktora nego nastavnika u redovnim školama, a da je 'obrazovanje u sjeni' postalo više no odličan posao, pokazuju zarade najboljih instruktora, koji godišnje od izravnih ili on-line instrukcija zarade i do četiri milijuna dolara! Štoviše, otkako se u četvrti Daechi-dong u Seoulu otvorilo nekoliko elitnih srednjih škola i fakulteta, a nakon njih i najviše hagwonsa u gradu, cijena nekretnina se povisila 300 posto.

Procvjetalo crno tržište

Godine 1980. država je zabranila hagwonse s obrazloženjem da stvaraju jaz između bogatih i siromašnih, ali je procvjetalo crno tržište, pa se brzo odustalo od zabrane. Ono jedino što su postigli, jeste zabrana njihova rada poslije 22 sata, pa američki magazin Time u jednom od posljednjih brojeva donosi reportažu o raciji koju – kao u kakvom orvelovskom sci-fiju - provode inspektori Ministarstva obrazovanja, zatvarajući one koji ne poštuju zabranu i tjerajući preplašenu djecu na spavanje. No vlasnici hagwonsa su i tu doskočili vlasti, pa su svoje učionice kamuflirali u 'biblioteke', jer one po zakonu mogu biti otvorene do jedan poslije ponoći. Da umornoj djeci olakšaju dugačak dan, suvenirnice u blizini hagwonsa im prodaju jastučiće, da malo pridrijemaju tijekom nastave.

Južnokoreanci se masovno (do)školuju i u inozemstvu, te ih je u SAD više od 100.000, premašivši Indijce i Kineze, a godišnje im se broj povećava za 10 posto, dok su poslije Kanađana i Kineza najzastupljeniji na Harvardu. Iako znatan dio od 2400 međunarodnih škola otvorenih u Aziji djeluje i u Južnoj Koreji, najambiciozniji roditelji spremni su zbog obrazovnog prestiža žrtvovati obiteljski život: majka se s djecom seli na koji mjesec ili godinu u inozemstvo da nauče dobro jezik, pa se s ocem, popularno zvanim 'tata gusak' (gireogi appa) viđaju samo prilikom njegovih rijetkih posjeta. Prijemni ispiti ne znače samo uzbunu u obitelji, nego i u cijelom društvu - mnoge firme počinju raditi u deset sati, da izađu ususret roditeljima koji s djecom uče do jutra, dok se kojekakva mjesta poput teniskih klubova zatvaraju ranije, jer su naprosto prazna...

Od društva motike i srpa do društva znanja

Otkuda ta kultura obrazovnog mazohizma?

Obrazovanje ima ključnu ulogu u dobivanju dobrog posla, ali i odabiru bračnog partnera, kao i položaju u društvu, pa 'odabir fakulteta određuje cijeli život', kaže Lee Beom, iz Gradskog ureda za obrazovanje u Seoulu, dok Kim Kyong-Dong s Korejskog instituta za razvoj kaže da je to 'jedini kanal za socijalnu mobilnost'. Strogo stratificirano društvo ne priznaje samouke Kerume i Rajiće, u društvenu i gospodarsku elitu mogu ući samo oni s diplomama najprestižnijih sveučilišta, dok se djevojka ne udaje za momka nižeg obrazovanja od nje. Otuda tolika pomama za sveučilišnim diplomama i doktoratima po svaku cijenu, pa danas na svakih 500 stanovnika u Južnoj Koreji dolazi jedan doktor znanosti, dok ih je još 1966. bilo samo 35 na milijun stanovnika. Osim toga, riječ je i o azijatskoj tradiciji i Konfucijevu učenju o snažnoj povezanosti roditelja i djece i ulaganju golemih napora da njihovo dijete otiđe korak dalje od prethodne generacije.

A ova eksplozija učenja posljednjih pedesetak godina nezaobilazni je dio priče o južnokoreanskom gospodarskom čudu. Južnokoreanci ponosno ističu da bez pametnog investiranja u projekte obrazovanja, planiranja obitelji i tržišta, njihova zemlja ne bi postala 'azijski tigar', čiji se BDP nakon Korejskog rata, od 1962. do danas, povećao za 40.000 posto, pretvorivši zaostalu agrarnu zemlju na razini današnjeg Afganistana u automobilsku i elektronsku silu i trinaestu najuspješniju ekonomiju svijeta. Društvo motike i srpa postalo je društvo znanja, u kojem među 49 milijuna danas nema nepismenog stanovnika, iako ih je 1945. bilo samo 22 posto. A u društvo znanja doista se ulagalo: godine 1975. za obrazovanje se odvajalo 2,2 posto BDP-a, deset godina kasnije 4,5, 2008. je doseglo pet posto, južnokorejske škole su od 2007. postale wi-fi zone, a ovoga je srpnja Vlada objavila da sljedeće, 2012., planira samo u razvoj digitalnih udžbenika uložiti dvije milijarde dolara (učenici će sa sobom nositi jedino tablet nalik na današnji Appleov iPad), te do 2015. trebaju potpuno zamijeniti papirnate za sve predmete i sve škole. Tko će, ako ne zemlja koja živi od Samsunga?

Primorčev 'nedostižan ideal'

Nije stoga čudo što su mnogi impresionirani korejskim čudom, pa i naš bivši ministar obrazovanja Dragan Primorac Južnu Koreju ističe kao nedostižan ideal. Kako ne bi, kada to čini i Barack Obama, koji lamentira nad američkim školstvom, iako je korejsko u biti hibrid američkog zapadnog modela i istočnjačkog Konfucijevskog učenja. Kako i ne bi, kada američki učenici godišnje provedu mjesec dana manje u školi od koreanskih, 15-godišnji Koreanac je drugi, a njegov američki vršnjak 17. u znanju jezika u svijetu, a u matematici četvrti, za razliku od Amerikanca koji je na 31. mjestu.

I dok Obama zagovara kopiranje korejskog modela, stručnjaci pitaju kuda doista vodi model u kojem učenici 'uče revno i uporno, ali ne pametno i kreativno'. Suviše memoriranja, premalo razmišljanja, kao da napamet uče telefonski imenik, kažu kritičari. Sve je više samih Koreanaca koji upozoravaju da zbog pismenih testova kao načina ispitivanja (sve i kada memorirano može biti predmet testiranja), učenici sve manje znaju međusobno komunicirati. Zbog preopterećenosti knjigom, škole ozbiljno zanemaruju fizički odgoj, pa mnoge uopće ni nemaju sportske dvorane. Da im se ne bi razbila koncentracija, 81 posto srednjih škola zabranjuje emocionalne veze među učenicima, studentska prava su praktički nepoznat pojam, a korejske pedagoge zabrinjava nedostatak duha zajedništva zbog odgoja temeljenog samo na natjecanju i uspjehu pod svaku cijenu. Dr. Seo Yu-hyeon, stručnjak za mozak sa Seoulskog nacionalnog sveučilišta, pak, upozorava da nasilno obrazovanje predškolske djece u privatnim školama može štetno utjecati na njihovu kreativnost i blokirati zdrav razvoj mozga. Zbog enormnih troškova školovanja, Južnokoreancima se iz godine u godinu smanjuje natalitet.