Dok su nacionalistička zvona početkom 90-ih sve glasnije nagovještavala krvoproliće u tadašnjoj Jugoslaviji, Gordan Paunović bio je glazbeni suradnik na beogradskom Radiju B92. Vjerovao je tada da je moguće oduprijeti se ratnoj histeriji i poplavi mržnje - i bio je u pravu, na individualnoj razini. Dvadesetak godina kasnije, Paunović na svom Facebook profilu, ne krijući ponos, svjedoči kako je izbjegao regrutaciju u JNA
'Svaka čast na tekstu i načinu razmišljanja, Gordane! Kamo sreće da su svi na ovaj način postupili, do sranja na Balkanu ne bi ni došlo i prošli bi kao npr. Česi i Slovaci', stoji u jednom od komentara kojim je popraćen post.
Paunović za tportal kaže da mu je u vrijeme kad je počinjao rat koji će razoriti Vukovar, važnija od konkretnog posla na Radiju B92 bila vjera u u to da je pojačanim angažmanom zdravog razuma rat ipak moguće izbjeći.
'U tome nismo uspjeli, osim da od B92 napravimo oazu normalnosti koja je dugo bila svijetli primjer među srpskim medijima kako očuvati ljudskost i prave vrijednosti života u najtežim vremenima', konstatira Paunović, koji danas radi u Fondaciji B92 nastavljajući tradiciju ranih dana tog medija kad je u pitanju želja za pozitivnom društvenom promjenom.
Svjedočanstvo Gordana Paunovića o vojnoj regrutaciji u Beogradu 1991. prenosimo u cijelosti.
'Pitao me jučer prijatelj što sam okačio sliku Vukovara od prije 20 godina. Svatko tko je tada imao dovoljno godina, ne treba postavljati to pitanje. Ali evo zašto.
6. svibnja 1991. sam se oko 7-8 ujutro vratio iz provoda i na vratima našao zakačen poziv da se javim u JNA kasarnu '4. juli' da razdužim opremu. Pokupio sam se i otišao. Tamo je već stajalo na stotine rezervista. Da, razdužio sam staru opremu, ali su mi dali i novu, ratnu, uključujući i AK-47 s nekoliko okvira bojeve municije i mjesto u elitnoj 1. gardijskoj motoriziranoj brigadi JNA. Iduća tri tjedna sam proveo tamo.
Sredinom mjeseca, kada je Stipe Mesić preuzimao ulogu predsjednika Predsjedništva SFRJ, odjednom su se začuli zvuci sirene koja je neprestano zavijala. U sobu su ušli oficiri koji su povikali - ratna uzbuna, svi na borbene pozicije. Cijela kasarna koja se prostirala na nekoliko kvadratnih kilometara je u trenu bila pretvorena u košnicu, tisuće vojnika je trčalo da zauzme mjesta u tenkovima, transporterima i džipovima. Major Manojlo Mitev je na moje oči repetirao pištolj uperen u glavu taksista rezervista koji nije ukapirao što se događa. Scena dostojna Coppoline 'Apokalipse'.
U toj zaglušujućoj buci tenkovskih motora i histeričnih sirena za ratnu uzbunu, pod vibracijama od kojih je podrhtavao cijeli Voždovac, u paranoji i strahu koji sve blokira, ja sam sjedio u pincgaueru, s kalašnjikovom među nogama, gledajući u zamišljenu točku ispred sebe. Dečko pored mene, tada asistent na PMF-u koji je tih dana postao otac, glasno je govorio da je čuo da krećemo u Slavoniju i da idemo u Ernestinovo. Kroz glavu su mi prolazile slike u slow motionu kako se probijamo kroz slavonsku ravnicu, kroz ceradu pincgauera lete meci dok mi tražimo zaklon na podu vozila boreći se za mjesto koje će nam spasiti život. Što se događa ako protutenkovska raketa pogodi pinc, hoće li proletjeti kroz ceradu, ili će se aktivirati i sve nas spaliti? Strah je bio paralizirajući; razmišljao sam da li će proći onda kada stvarno počnemo pucati, vjerovao sam da hoće.Pola sata kasnije, sirena je zašutjela i odahnuli smo. Ispostavilo se da je uzbuna bila generalna proba evakuacije kasarne za odlazak u pravi rat koji će tek uslijediti. Par dana kasnije, pustili su nas kući. Rekli su nam da se ne smijemo udaljavati iz Beograda i da se vidimo uskoro. Nisam otišao u Bari, ali sam jedno znao - nećemo se više vidjeti.
Dva mjeseca kasnije, zatekao sam isti poziv na vratima. Zgužvao sam papir i isto popodne se preselio na drugu adresu u gradu na kojoj ću ostati sljedeće četiri godine. 1. gardijska brigada, ovjekovječena legendarnom fotografijom iz 'Vremena' na kojoj major Manojlo Mitev s tenka na gazeli salutira u kameru fotografa, zasuta cvijećem novobeogradskih idiota otišla je autoputem Beograd - Zagreb u Slavoniju. Dobila je elitni zadatak: da predvodi 'oslobađanje' Vukovara. Umjesto časne vojne akcije - ako je i to moralo, a nije - napravili su rusvaj, uništili do temelja grad, pobili na stotine civila, žena, djece, i na kraju - sebe.
Na Trpinjskoj cesti, oko silosa, vodotornja i drugih 'važnih' točaka u Vukovaru, 162. nesretnika iz moje nesuđene jedinice je ostavilo svoje živote, a tko zna koliko njih su ostali trajni invalidi, bez ruku, nogu, uništenih psiha. Major Manojlo Mitev je preživio, ostao je težak invalid. Uništili su svoje i tuđe živote, sravnili sa zemljom jedan nedužan grad, uradili nešto što nitko normalan nikada neće moći opravdati i razumjeti.
Ne mogu procijeniti sve odluke koje sam donio u životu, ali ako postoji jedna na koju sam ponosan, to je ova.'
