Kada sam dobio poziv od udruge Skribonauti da se pridružim projektu 'Pisce u zatvore' i pročitam neku od svojih priča iz zbirke 'Destruktivna kritika', pristao sam bez razmišljanja, prvenstveno zato jer nisam nikad bio u zatvoru i zanimalo me kako sve to izgleda. Nakon što sam potvrdio da idem, zapitao sam se što mogu očekivati i prvo što mi je palo na pamet jest serija 'Oz'. Onda sam se sjetio 'Iskupljenja u Shawshanku', u kojem su plemeniti zatvorenici godinama bili zlostavljani od sadističkih stražara i ravnatelja, te moram priznati da sam nešto slično očekivao i u Varaždinu – zatvorenike koji su tu jer se život urotio protiv njih, što je rezultiralo nekakvim kriminalom; u dubini duše ipak divne ljude kojima se nije u pravom momentu pomoglo. I, naravno, čuvare koji su taj posao izabrali da bi mogli 'trenirati stroguću' nesmetano nad drugim ljudima.

U nedjelju, 16. rujna, zaputili smo se iz Zagreba prema Varaždinu, Luiza Bouharaoua iz Skribonauta, pjesnik Ivan Herceg, novinarka i spisateljica Maja Hrgović i ja. Stigli smo pred zatvor u 16 sati, kako je i dogovoreno, te smo ušli u visokim zidovima ograđeno dvorište. Atmosfera unutar zidina sa sobom nosi težinu koja se odmah osjeti, još više kada se ugledaju rešetke na prozorima, a iza njih ljudska lica i ruke koje prolaze kroz šipke. U varaždinskom zatvoru trenutno ima oko 140 zatvorenika (a predviđen je za 110), dok je za susret s nama izabrano njih desetak, onih koji ponajviše posuđuju knjige iz zatvorske biblioteke.

Prije nego što smo otišli čitati zatvorenicima, sjeli smo na kavu s upraviteljem zatvora i njegovom zamjenicom, s kojima smo proveli oko 45 minuta u razgovoru. Od očekivanih nehumanih sadista ništa; riječ je o profesionalnim ljudima dobrih namjera, koji su od dvadeset godina rada u zatvorskom sustavu ostali bez ikakvih iluzija o dobroti ljudi, onih u zatvoru ili izvan njega. A meni je vrlo brzo postalo jasno da sam tu došao s mnogo predrasuda nastalih na gledanju filmova te da uopće nisam ni mogao zamisliti što je i kakva je realnost bivanja u zatvoru, bez obzira na to jeste li zatvorenik ili osoblje. Biti u zatvoru ponajviše znači biti izoliran i zaboravljen, pa smo tako saznali da se civilne udruge skoro nikad ne pojavljuju tu kako bi pomogle (zbog toga treba pohvaliti Skribonaute!), da nema baš ni lokalnih ili nacionalnih političara koje bi zanimalo kakvi su uvjeti života, da se često ne pojavljuje ni rodbina zatvorenih i da je u biti cijeli sustav i svi u njemu već godinama prepušten sam sebi.

Zatvorenici nemaju što raditi osim 24 sata dnevno gledati TV, svađati se oko cigareta i ponekad potući, upražnjavati povremeno homoseksualne odnose i većinom gubiti ljudskost, koji je imaju, tijekom godina. Zaposlenici zatvora su, pak, tu da održavaju kakvu-takvu disciplinu i nepodnošljivo čine koliko-toliko podnošljivijim, što u zaboravljenim i maksimalno prenapučenim zatvorima i kaznionicama Hrvatske (Remetinec trenutno ima 1100 zatvorenika, a 600 mjesta za njih!) predstavlja nadljudski pothvat.

Upravitelj i njegova zamjenica (koje nećemo imenovati) prepričali su nam neke anegdote, ako ih se može tako nazvati, iz svojeg višegodišnjeg iskustva rada u zatvorima, koje su male horor-priče, ali izrečene rezignirano i bez napetosti jer ti ljudi su vidjeli sve što većini stanovništva koje nije došlo u kontakt sa zatvorskim sustavom uopće ne može pasti na pamet. Svaki je slučaj poseban i za sebe, naglasili su, pa smo doznali i tragičnu priču o Romu koji je za seriju sitnih krađa dobio 12 godina zatvora, dok krupni lopovi koji su opljačkali milijune kuna i uništili stotine ili tisuće radnih mjesta rijetko kada bivaju osuđeni. Ili dobiju jednoznamenkastu kaznu. No oni su i jedini izuzetak pravila o tome da je svaki slučaj poseban, jer se među privatizacijskim kriminalcima ne može naći ni jedan koji se pokajao ili pomislio da je kriv. Dapače, uvjereni su u svoju nevinost, te se najviše žale zašto su oni završili iza rešetaka dok ostatak hobotnice nije. U svakom slučaju, sitne krađe su jednog čovjeka odvele u zatvor na 12 godina, a razni zločin Branimira Glavaša na nekih desetak.

Pitamo za kakva su djela osuđeni zatvorenici s kojima se trebamo susresti te saznajemo da ih ima svakakvih, od provalnika do nekad uglednog građanina Varaždina koji je udomio dvije djevojčice da bi ih onda mogao seksualno zlostavljati. Ulazimo u prostoriju veličine prosječne dnevne sobe, gdje nas dočekuje deset zatvorenika i po strani dvije zatvorenice, a sve nadgledaju i dva čuvara. Gledaju nas s pozornošću, kao i mi njih, ali se odmah osjeti i kako se susreću dva različita svijeta. Trudim se ne umišljati, no čini mi se da među tim ljudima ima i onih koji bi ubili bez treptanja, odnosno kojima je brutalno nasilje prva i posljednja reakcija na brojne situacije. Shvaćam da mnogo onoga što govorimo njima nije nimalo zanimljivo, a možda ni razumljivo jer je to književno-intelektualni diskurs koji je u zatvoru stran i apsurdan. S druge strane, ono što neki od zatvorenika pričaju (a većina ih šuti i podozrivo gleda) dijelom smrdi na laži, a dijelom je izraz zatvorskog iskustva ustanovljenog na repeticiji: anegdota, fora, viceva, izmišljotina. Kolegicu Maju Hrgović jedan zatvorenik pita da mu da svoju adresu, jer uskoro izlazi pa bi želio nabaviti njenu knjigu. Da, baš zbog toga mu treba ta adresa, pomišljam, a Hrgović ga upućuje na činjenicu da se njena zbirka priča 'Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo' može naći u knjižarama.

Čitamo naše pjesme i priče, koje se pažljivo slušaju, ali naravno da nema nikakve velike i dramatične katarze izazvane književnošću. Rastajemo se nakon sat vremena i 15 minuta, vjerojatno podjednako međusobno razočarani i iznevjernih očekivanja, ako je istih uopće bilo na strani zatvorenika. Jedino što jesmo postigli jest unošenje malo uzbuđenja u dnevnu rutinu, koja melje sve iza zatvorskih zidina. Osjećam se prilično depresivno, ponajviše jer sam shvatio koliko pojma nisam imao prije nego štp sam se zaputio u varaždinski zatvor.

Sada znam nekoliko stvari: zatvor je kazna, a većina ljudi u njemu je tu s dobrim razlogom. Ljudi koji tamo rade zaslužuju više podrške društva, koje ih ignorira. Pomoći se može rijetkima, rehabilitacija nije nešto što se često ostvaruje, što ne znači da se ne treba pokušati, ali je to u uvjetima koji trenutno vladaju skoro pa nemoguće. Hrvatski zatvori takvi kakvi jesu nude materijala za desetine novinskih priča, ali ih sigurno nećete vidjeti u medijima, jer se i tako vrši izolacija. Kriminala će u očajnoj socijalnoj situaciji, no i zbog raspada svih moralnih vrijednosti, biti još više, a zatvori sve tješnji za one koji u njima završe. Ako jednom sve eksplodira na šokantno brutalan način, neće se naći nitko ni da kaže 'rekao sam vam', jer nitko ništa i nije rekao, ni došao, ni vidio, ni poduzeo.