Onima koji znaju nešto o tenisu poznato je koliko je za dobar udarac važno pravilno se postaviti na lopticu – procijeniti njezinu brzinu, pravac kretanja i udaljenost, dočekati je na 'pravoj nozi' i sredinom reketa te je istovremeno poslati na najbolje moguće mjesto.

Kako to vrhunskim tenisačima polazi za rukom kada se loptice dobrih servera često kreću brzinama od preko 200 km na sat; najbrži izmjereni u povijesti, 263 km na sat, lansirao je Australac Samuel Groth 2012.

Dio odgovora na ovo pitanje ponudilo je novo istraživanje neuroznanstvenika sa Sveučilišta New York koji su proučili funkcioniranje različitih dijelova mozga u procesu različitih vrsta lociranja objekata: u odnosu na tijelo (egocentrično lociranje) te u odnosu na vanjske vizualne oznake (alocentrično lociranje).

'Naše istraživanje pokazuje da mozak različito kodira egocentrični i alocentrični prostor u aktivnostima koje uključuju ciljanje rukama', rekao je jedan od autora studije, prof. Doug Crawford s odsjeka za psihologiju.

'Uzmimo za primjer tenis. Alocentrična područja mozga pomažu tenisaču da usmjeri lopticu prema slabijoj strani protivnika dok egocentrična područja osiguravaju to da se mišići postave kako treba tako da vrate servis u pravom smjeru', dodao je.

U svojem istraživanju, predstavljenom u časopisu Journal of Neuroscience, znanstvenici su reakcije u mozgu snimali magnetskom rezonancijom.

Sudionici su dobili tri različita zadatka u kojima su se trebali prisjetiti lokacija vizualnih ciljeva. Trebali su odrediti: egocentrični doseg (prisjetiti se apsolutne lokacije mete), alocentrični doseg (prisjetiti se lokacije mete u odnosu na orijentire u prostoru) te izraziti neprostornu kontrolu (zabilježiti boju mete).

Rezultati su pokazali da je praćenje kretanja meta vrlo složen proces koji aktivira više različitih dijelova mozga.

Kada su se sudionici prisjećali egocentričnih lokacija meta u odnosu na svoje tijelo, aktivirao se gornji dio zatiljnog režnja mozga. Kada su se prisjećali relativnog položaja mete u prostoru, aktivirali su se donji dijelovi zatiljnog režnja te temporalni režanj. No u oba ova slučaja tijekom kretanja mete bili su aktivni i parijetalni i frontalni režnjevi u gornjem dijelu mozga.

Naravno, svrha ovog istraživanja nije samo zadovoljavanje radoznalosti fanova sporta i znanosti. Naime autori ističu da će njihovi rezultati pomoći neuroznanstvenicima da formiraju terapije za liječenje pacijenata kod kojih su oštećena spomenuta područja mozga.

'Kao neuroznanstvenika, otkriće me oduševilo jer liječnicima i terapeutima ukazuje na rješenja za dizajniranje različitih terapijskih pristupa', rekao je istraživač Ying Chen iz School of Kinesiology and Health Science.