Brazilski predsjednik Jair Bolsonaro prijeti TV mreži Globo ukidanjem dozvole za emitiranje. Bijesan je na nacionalnu mrežu jer ga je u glavnom informativnom programu Jornal Nacional dovela u vezu s ubojstvom gradske vijećnice i aktivistice za ljudska prava Marielle Franco 2018. godine. Uredništvo odgovara da je samo citiralo izjave službenih svjedoka.

'Gadovi vrijedni prezira, niste patrioti. Bavite se trulim, korumpiranim i nemoralnim novinarstvom. Beskorisni ste! Objavljujete same laži!' tvitao je Bolsonaro, optužujući nedavno također domaće i strane medije da su 'senzacionalistički' pratili požare u Amazoni.

Istodobno Bijela kuća objavljuje preporuku saveznim agencijama za ukidanje pretplate na The New York Times i The Washington Post jer se Donaldu Trumpu ne sviđa to kako pišu o njemu. 'Većina medija u ovoj zemlji korumpirana je i bave se lažima!' grmi predsjednik, a kada ga novinarka Lesley Stahl pita zašto ih stalno napada, on kaže: 'Želim diskreditirati novinare.' Predsjednik je inače imao dug i 'incestuozan' odnos s medijima. Kada su mu trebali popularnost i slava, ulagivao se njujorškim tabloidima i rađao reality show 'Pripravnik', no kada je postao predsjednik, otvorio je vatru po njima, optužujući ih za 'širenje lažnih vijesti' te da su 'neprijatelji naroda'.

Bolsonaro je pak sam majstor lažnih vijesti, objavljujući ih tijekom prošlogodišnje predsjedničke utrke toliko obilato da se pisalo kako je i sam rezultat glasanja bio lažna vijest.

Dok brazilski i američki predsjednici galame, saudijski princ prijestolonasljednik Muhamed bin Salman kritičkih se novinara potiho rješava: navršila se godina dana od mučkog ubojstva saudijskog disidenta, komentatora Washington Posta Džamala Hašodžija, koji je ušao u saudijski konzulat u Istanbulu po dokumente za vjenčanje, a iznijeli su ga raskomadanog u kovčezima.

Malo je koji svjetski čelnik toliko neprijateljski raspoložen prema novinarima kao što je to Recep Tayyip Erdoğan. Nakon pokušaja vojnog udara u srpnju 2016., odlukom turskog predsjednika ugašeno je 130 medija i strpano u zatvore nekoliko stotina novinara uz objašnjenje da su svojim pisanjem podržali pučiste. Prema zadnjim podacima, u zatvorima se nalazi 68 novinara, po čemu je Turska tri godine zaredom prva u svijetu, ispred Kine s 47 zatočenih žurnalista.

Po onoj 'zaustavite Reuters', političke strukture u mnogim zemljama ne podnose 'istražitelje demokracije', pa američki Odbor za zaštitu novinara (CPJ) donosi listu deset najgorih: Eritreja, Sjeverna Koreja, Turkmenistan, Saudijska Arabija, Kina, Vijetnam, Iran, Ekvatorijalna Gvineja, Bjelorusija i Kuba. U svima njima mediji su pod strogom kontrolom države, a u Eritreji su oni nezavisni ukinuti 2001. godine te 16 novinara od tada leži u tamnicama čekajući suđenje. Ustav Sjeverne Koreje jamči slobodu medija, ali budući da postoje samo oni pod apsolutnom kontrolom Kim Jong-una, nema ni kritike. Isto je u Turkmenistanu, čiji predsjednik Gurbangulj Berdimuĥamedov izgoni iz zemlje svakog novinara koji dovede u pitanje njegov lik i djelo...

Teže je cenzurirati društvene mreže, ali i to se može. Pristup internetu ima samo jedan posto populacije Eritreje, a Iran je zadnjih godina pojačao digitalnu cenzuru, uključujući zabranu mnogih portala i aplikacija za razmjenu poruka. Prema uredbi iz 2011., licencu ministarstva kulture i informiranja Saudijske Arabije moraju imati web stranice, blogovi i svi oni koji objavljuju vijesti ili komentare putem interneta.

Dakako, nedopustivo je ovakve zemlje uspoređivati s predvodnikom demokracije i slobode medija u svijetu. 'U Sjedinjenim Državama dugo smo cijenili slobodu medija kao dodatnu provjeru moći predsjednika i vlade te kao način podizanja svijesti javnosti o pitanjima od nacionalnog značenja', piše The New York Times, ali i Trumpu i Bolsonaru smetaju nadzor i provjera.

No u ratu s medijima Trump nije ni prvi ni jedini, kaže profesor žurnalizma na Stanfordu James Hamilton, citirajući Richarda Nixona koji je članovima kabineta govorio da se prema novinarima odnose kao prema neprijateljima i s više prezira, a njegov potpredsjednik Spiro Agnew opisivao ih je kao 'svađalačke bombe negativizma'.

Taktiku diskreditiranja, kaže Hamilton, Trump je prepisao od Nixona. Bivši predsjednik naređivao je ilegalno prisluškivanje telefona redakcija i novinara, od ravnatelja FBI-ja Edgara Hoovera tražio skupljanje informacija o homoseksualcima među novinarima te od svojih suradnika očekivao da širenjem škakljivih priča o njima 'ubiju kučkine sinove'. Web stranica Axios izvještava pak da Trumpove pristaše namjeravaju prikupiti dva milijuna dolara za razotkrivanje novinara i urednika The New York Timesa, The Washington Posta i drugih medija, a inkriminirajuće informacije o njima proslijediti 'prijateljskim medijima' kao što je Breitbart.

Nakon jednog kritičnog komentara 1969. Nixon je naredio svojim ljudima da ne razgovaraju s reporterima The New York Timesa, The Washington Posta i St. Louis Post-Dispatcha, a šef kabineta Bob Haldeman izdao je naređenje da se novinari The New York Timesa i The Washington Posta ne smiju pozivati na nedjeljne mise u Bijeloj kući jer su pisali o tome da se na njih pozivaju samo donatori, kandidati i pristaše Republikanske stranke. I Bijela kuća je prošle godine uskratila akreditaciju za presice novinaru CNN-a Jimu Acosti, ali mu je odlukom federalnog suda morala biti vraćena jedanaest dana kasnije.

'Naš stvarni protivnik nisu demokrati ili sve manji broj izdajničkih republikanaca. Naš primarni protivnik su mediji lažnih vijesti', ponavlja Trump. Zbog popularizacije pejorativnog izraza fake news Odbor za zaštitu novinara bilježi rast tužbi protiv njih širom svijeta. U 2016., kada je Trump porazio Hillary Clinton, samo ih je devet bilo optuženo za širenje lažnih vijesti, a prošle godine trostruko više.

Stručnjak za Bliski istok i Afriku pri Savjetu za vanjsku politiku, Steven Cook, u razgovoru za ABC stoga kaže: 'Američki predsjednici tradicionalno su kod kuće imali napet odnos s medijima, ali u inozemstvu su ih isticali kao demokratski ideal. U Trumpovoj Americi oni su tek jedan od neprijateljskih igrača na bojnom polju, što je snažna poruka čelnicima zemalja bez zaštićene slobode medija.'