Koliko je stanje u Bosni i Hercegovini naopako, najbolje svjedoči činjenica da se ovih dana za uspostavljanje vlasti na državnoj razini dogovaraju stranke SDA, HDZ i SDS, odnosno pripadajuće im koalicije, a javnost potajno navija da će se uspjeti dogovoriti. SDA, HDZ i SDS su u BiH 2014. dio skupine umjerenijih i na kompromis spremnih političkih aktera u ovoj disfunkcionalnoj državi. Dakle, stranke koje su pobijedile na prvim demokratskim izborima početkom devedesetih – da ponovimo još jednom: SAD, HDZ i SDS! – nakon čega je država ubrzo pala u krvav višegodišnji rat, danas su garanti kakve-takve političke stabilnosti i napretka u BiH, što, naravno, nije teško kada su na drugoj strani ljudi poput Milorada Dodika i Zlatka Lagumdžije

Da, zvuči nevjerojatno, ali stranka koju je osnovao Radovan Karadžić bolja je za BiH kao dio državne vlasti nego druga opcija iz Republike Srpske, a takvi povijesni apsurdi obilježavaju brojne sfere života u današnjoj Bosni i Hercegovini.

Iako stanje u BiH nije bilo jednostavno ni nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma 1995., prvih deset godina od kraja rata prošlo je u određenom napretku i obnovi, a iz današnje perspektive se može govoriti čak i optimizmu, ali je zato sljedećih deset godina izgubljeno u paralizi. Može se točno identificirati trenutak kada je BiH prestala minimalno funkcionirati kao država, a to je propast prijedloga ustavnih promjena 2006., za koju je bio prvenstveno odgovoran Haris Silajdžić i njegova, ironičnog li naziva, Stranka za BiH. Ratni ministar vanjskih poslova tada je svojim spletkama i agitacijom rušio ustavne promjene kako bi se katapultirao u državno predsjedništvo na nadolazećim izborima, što mu je i uspjelo, usput stvorivši Dodika kakvog danas poznajemo, kao beskrupuloznog i bezobraznog kabadahiju koji poriče genocid u Srebrenici i proglašava Republiku Srpsku svetinjom.

Da bi se doista moglo shvatiti aktualnu situaciju u BiH, potrebno je, nakon što se ekstenzivno pisalo o minusima, promašajima i zločinima srpske i hrvatske politike, razumjeti koji su to promašaji bošnjačke politike doveli do paralize i propadanja Bosne i Hercegovine u proteklih desetak godina. S obzirom na to da su Bošnjaci neupitno najveće žrtve rata 1992. - 1995., s pravom su neko vrijeme u poraću imali povlaštenu poziciju u odnosu na međunarodnu zajednicu, ali prošlo je 20 godina od rata i BiH više nikome nije na radaru.

O tome koliko je vječna bosanska kriza važna u svjetskoj politici, svjedoči činjenica da u Sarajevu već mjesecima nema američkog ambasadora, nego diplomatske zadatke obavlja otpravnik poslova. EU pak stalno poručuje domaćim političarima da se dogovore, na što ovi reagiraju s nevjericom i pitaju se kako to da nema velike međunarodne delegacije, ministara i predsjednika, generala i novinara, da ih odvedu na neku fensi lokaciju i natjeraju na dogovor. Jer nikoga nije briga za BiH, što je dobra prilika da njezini građani i narodi pokažu koliko je njima stalo da ovakva BiH bude barem minimalno funkcionalna država, u kojoj bebe neće umirati jer ne mogu dobiti putovnicu.

Stoga je ključno da se bošnjačka politika u nadolazećem mandatu koncentrira na uspostavljanje funkcionalne državne tehnologije BiH, a ne da se opet tri strane međusobno blokiraju nacionalnim interesima. Svaki put kada se iz Sarajeva pozivalo na ukidanje Republike Srpske, samo je se osnaživalo, a konkretan rezultat takve politike – koju je predvodio Silajdžić maskirajući bošnjački nacionalizam u građansku priču – nakon 20 godina jedna je velika nula. RS i dalje postoji i neće uskoro nestati, dapače ona je postala stabilniji dio BiH, s obzirom na institucionalno isključivanje Hrvata u Federaciji BiH i političku blokadu koju je izazvalo.

To je drugi promašaj bošnjačke politike koja se nakon dva uzaludna mandata Željka Komšića kao predstavnika Hrvata u Predsjedništvu BiH može pohvaliti još jednom velikom nulom. SDP BiH je preko Komšića samo uspio politički rehabilitirati Dragana Čovića, koji je raskolio HDZ BiH sumnjivim izborima 2006. koristeći se sanaderovsko-glavaševskim metodama. Povrh toga, kroz posve bjelodanu institucionalnu diskriminaciju Hrvata u drugi plan je gurnuta odgovornost Tuđmanove politike kao i one HDZ BiH za groznu situaciju Hrvata u BiH. Odjednom je za sve bio kriv 'Gulagumdžija'.

Svaki velikobošnjački nacionalistički potez zapravo je išao na ruku najgorih korumpiranih nacionalista među Srbima i Hrvatima, pa je Dodik godinama profitirao na obrani Republike Srpske od 'bosanskog Teherana', a Čović se sada vraća u Predsjedništvo kao 'autentički' predstavnik Hrvata i spasitelj nacionalnih interesa. To što se HDZ odavno odrekao Hrvata iz RS se ne spominje dok se oni koji žive u Sarajevu, Tuzli i drugim gradovima s bošnjačkom većinom diskvalificiraju kao 'Alijini' i 'daidže'.

Bošnjaci su se u BiH kao najbrojnija nacija sada našli u poziciji kao Srbi u Jugoslaviji, a neki dijelovi bošnjačke politike podsjećaju na srpsku 1989. godine. Ironično, Bošnjaci donekle prolaze kroz period jačanja nacionalizma i vjerskih osjećaja, baš poput Srba i Hrvata početkom devedesetih, pa je posve uobičajeno, primjerice, u državnim institucijama petkom napustiti radno mjesto u podne kako bi se otišlo na džumu, kao i da djeca sve više idu u mekteb, odnosno na vjeronauk. S druge strane, Srbi i Hrvati na sve to gledaju s podozrenjem i strahom zaboravljajući da su oni bili još gori, da su uostalom te iste Bošnjake prije dvadeset godina držali u konclogorima poput Keraterma i Dretelja. Zato jest pomalo mučno gledati kad se danas moralizira o ugroženosti Hrvata i Srba bošnjačkim unitarizmom, jer dolazi od eksponenata i nasljednika politike Srbije i Hrvatske koje su devedesetih surađivale na razgradnji BiH.

Ali to je politička realnost, i ako se korištenjem umjetnosti mogućeg (tj. politike) želi nešto u BiH promijeniti na bolje, onda je osjećaj mučnine nešto što odgovoran političar mora zatomiti te raditi za dugoročnu integrativnost bosansko-hercegovačke politike. Baby steps poput konstituiranja funkcionalnih vlada bi bili poželjni, ali to je već ugrozio Milorad Dodik kupovanjem poslanika za tijesnu većinu predvođenju njegovim SNSD-om u Republici Srpskoj. Zato bi stabilno Vijeće ministara na državnoj razini moglo imati značajnu integrativnu funkciju u BiH, čime bi se daleko više osnažila država nego s tisuću poziva na ukidanje RS. Također, kanal na hrvatskom jeziku bi trebalo biti nešto o čemu se nema potrebe raspravljati, nego je odavno trebao biti uspostavljen. Blokiranje samo proizvodi blokiranje.

Iz Republike Srpske su pak dolazili vrlo razumni prijedlozi ekonomske politike koji također nisu prolazili dok su se svi svađali oko nacionalnih interesa, od kojih nitko svoje na kraju nije ostvario. Umjesto da se radi na onome na čemu se može zajednički raditi, inzistiralo se na onome oko čega se nikako ne može složiti.

Bilo kako bilo, sada je BiH u situaciji u kojoj se nada dogovoru SDA, HDZ i SDS o državnoj vladi, a to bi trebala i opcija koju će podržati Hrvatska. Kako je u BiH sve naopako, onda možda zapravo vrijedi da su oni koji su probleme napravili jedini koji ih mogu – dvadeset godina kasnije – nekako početi rješavati!