Dosad je zaraženo najmanje 1.323 ljudi, a umrlo je 729. Bolest je smrtonosna u više od 60 posto slučajeva, no još uvijek nema ni lijeka ni cjepiva. Trenutačno postoje samo tretmani koji ublažavaju simptome poput ubrizgavanja tekućine u vene kako bi se spriječila dehidracija izazvana krvarenjem, povraćanjem i proljevom. Liječnici pacijentima čiji je imunitet značajno oslabljen borbom protiv virusa također daju antibiotike širokog spektra kako bi spriječili moguće infekcije poput upale pluća ili sepse.

Znanstvenici na životinjama istražuju neke moguće lijekove i cjepiva, međutim napredak je vrlo spor. U čemu je problem?

Prije svega bolest je na licu mjesta gotovo nemoguće istraživati uglavnom zato što u Africi izbija sporadično i nepredvidljivo.

Lijekovi u pripremi

Jedini oblik liječenja koji je stigao do faze kliničkih ispitivanja na ljudima jest tehnika koja se zove RNK interferencija. U njoj se molekule RNK koje mogu spriječiti DNK da stvara proteine koriste za blokiranje razmnožavanja virusa ebole. Lijek nazvan TKM-Ebola uspio je zaštititi majmune kada su ga primili unutar pola sata od infekcije. Međutim, studije na ljudima su obustavljene sve dok proizvođač Američkoj agenciji za lijekove i hranu ne dostavi više informacija o tome kako obrambeni sustav reagira na velike doze.

Postoji još jedan pristup problemu koji obećava. U njemu se blokira enzim koji je ključan za preživljavanje virusa. Čini se da spoj BCX4430 to uspijeva postići, međutim do sada je testiran samo na životinjama.

Cjepivo za cijepljenje i liječenje

Najbolje od svega bilo bi pronaći cjepivo. Trenutačno najviše obećavaju cjepiva napravljena od relativno bezazlenog virusa vezikularnog stomatitisa. Ovaj se virus genetski modificira tako da se protein na njegovoj površini zamijeni jednim od proteina ebole. Time se obrambeni sustav zavara da vjeruje da se susreo s ebolom i počne proizvoditi antitijela. Kada kasnije naiđe na pravi virus, spreman je za ozbiljan napad.

Cjepivo bi se također moglo koristiti kao lijek. Naime, virusi koji se koriste u njima imaju vrijeme inkubacije značajno kraće od virusa ebole pa bi se obrambeni sustav stigao razviti nekoliko dana prije pojave prvih simptoma. Godine 2009., cjepivo na temelju VSV-a ubrizgano je jednoj njemačkoj znanstvenici koja se slučajno ubola na iglu pa je virus ušao u njezino tijelo. Istraživačica je preživjela, međutim nitko ne zna je li to rezultat djelovanja cjepiva. Za takvu strategiju bilo bi neophodno reagirati izuzetno brzo u roku od 24 do 48 sati.

Na nesreću, nijedan od navedenih pristupa nije dovoljno blizu dobivanja odobrenja zdravstvenih institucija, čak nije prošao ni prvi stupanj sigurnosti u kliničkim testovima na ljudima.

Ostaje samo nada da bi neki od njih mogao biti spreman prije nego što izbije sljedeća epidemija.

Velika farma nema dovoljno interesa

Neki stručnjaci kao jedan od ključnih uzroka problematične sporosti vide u činjenici da cjepivo i lijekovi ne bi imali osobito veliko tržište u svijetu, a njihov razvoj košta na milijune dolara. Naime, do sada je od ebole ukupno oboljelo 'samo' oko 4.000 ljudi, i to isključivo u Africi. Cijepljenje izvan tog kontinenta bilo bi potpuno neisplativo. Zbog toga se razvojem lijekova i cjepiva bave tek male biotehnološke tvrtke koje financiraju vlade.

'U ovim cjepivima nema prave zarade. Ona nisu kao lijekovi za rak ili bolesti srca niti čak kao raširene zarazne bolesti poput malarije', rekao je Tom Geisbert, mikrobiolog i imunolog sa Sveučilišta u Teksasu.

Testiranje postojećih lijekova koji nisu prošli sigurnosnu provjeru na ljudima bilo bi etički dvojbeno. Osim toga, mnogi ljudi u Africi vrlo su nepovjerljivi prema liječnicima, jer se naokolo šire priče da ih namjerno inficiraju kako bi im uzimali organe.

Najbolje rješenje bilo bi svakako da 'Velika farma' u ovom slučaju odriješi neku humanitarnu kesu.