Na pitanje koji su hrvatski političari najveći populisti, politički analitičar Ivan Rimac odgovara: 'Svi. To je zadani obrazac ponašanja, ako ne cijelog mandata, onda u posljednjoj godini.' Osim rješavanja problema sa švicarcima, koji je bio urgentan i vjerojatno bi bio rješavan bez obzira na to u kojem je dijelu mandata iskrsnuo, Rimac navodi da čitav niz zadnjih poteza ima namjeru skrenuti pažnju na napore Vlade da pomogne najugroženijima. Prije vlade Zorana Milanovića istim metodama služile su se i prethodne, od Ive Sanadera i Jadranke Kosor pa nadalje, ističe. Za Milanovića se zapravo može reći da je ad hoc populist za potrebe kampanje. Inače ga javnost doživljava upravo suprotno, kao specijalista za iritiranje ne samo svojih kritičara, već i svojih birača.

'Građani su na izborima odlučili plaćati jednu političku opciju za odgovorno obavljanje funkcije tijekom cijelog mandata. Da se političari približavaju narodu samo u vrijeme izbora, cinično je. Politika bi trebala biti racionalno upravljanje državom, a podilaženje bilo kojoj skupini je nefunkcionalno i samo po sebi rastrošno. Tu iskaču dva problema. Kao prvo, to je gotovo koruptivno ponašanje jer političar državni novac upotrebljava za vlastitu promociju. Kao drugo, to pokazuje da ponašanje u ostatku mandata nije vodilo računa o ljudima koji su političare izabrali na vlast', sumira Rimac.

Iako su svi političari skloni populističkim potezima, naročito u predizborno vrijeme, profesor Žarko Puhovski pod populiste, bilo domaće, bilo strane, svrstava one koji se nastoje svidjeti svima, umjesto da snažno igraju samo za svoju tradicionalnu izbornu bazu.

Našu nepotpunu top listu započinjemo s predsjednicom, iako bi prvo mjesto lako mogla podijeliti bilo s Milanom Bandićem, bilo s Ivanom Viliborom Sinčićem.

Kolinda Grabar-Kitarović - kraljica populizma

Novu hrvatsku predsjednicu profesor Žarko Puhovski naziva pravom kraljicom populizma. Za razliku od dvojice objektivno najjačih i istovremeno, po anketama, najnepopularnijih političara u zemlji, Zorana Milanovića i Tomislava Kramarka, predsjednica želi ugoditi svima i s takvom je retorikom uspjela dobiti izbore.

'Dok Milanović i Karamarko povlače poteze kojima se žele učvrstiti među svojim biračima, ona je preko neodređenih odgovora uspjela dobiti izbore. Međutim, sad već počinju prve poteškoće oko takvog pristupa', kaže Puhovski, osvrćući se na prozivku udruge Vigilare koja je predsjednicu osudila zbog sudjelovanja na skupu Clintonovih u Americi, a koje udruga Vigilare optužuje kao pobornike pobačaja. Predsjednica se, podsjetimo, tijekom predizborne kampanje izjasnila za pravo žene na izbor, ali i za očuvanje života od začeća, igrajući tako na željenu podršku i s lijeve i s desne strane. Rekla je: 'Ja sam za život, ali isto tako poštujem pravo na izbor. Nisam za zabranu pobačaja zato što ona nigdje, nikada i nikome nije donijela dobro.' Kako mandat bude odmicao, takvi će se nesporazumi množiti ili će se predsjednica jasnije svrstati na jednu stranu.

Ivo Josipović - hazarderski zaigrao na lijeve i desne

Bivši predsjednik Ivo Josipović tijekom cijelog mandata nastojao se podjednako svidjeti svima i naposljetku je za dlaku izgubio od igračice koja je igrala na istu kartu. Glavni razlog što je ona dobila, a on izgubio, krije se u njihovoj tradicionalnoj bazi - široka mreža pristaša HDZ-a poslušna je prema stranačkim naputcima, dok je lijevo Josipovićevo biračko tijelo bivšem predsjedniku zamjerilo upravo preveliku neodređenost oko bitnih pitanja i povlačenje poteza kojima je želio zagrabiti s desnog dijela spektra. Nakon što je tijesno izgubio predsjedničke izbore, Ivo Josipović se doimao kao političar koji još može zaigrati na političkoj sceni te se smatralo da može biti i značajan faktor pri formiranju neke buduće vlade, ovisno o tome s kime bi krenuo graditi 'treći put'. Ali činjenica je da se još uvijek nije odredio i da i dalje - igra široko.

Milan Bandić - umijeće tzv. klasnog populizma koje je obuzelo i dobro situirane

'Da je Milan Bandić kojim slučajem danas 'nad Zagrebom', ne da bismo išli automobilom na posao, mogli bismo i bosi, jer gradonačelnik bi to napravio za svoje građane, pa i na koljenima... Ako je ikad Bandić izgledao snažno, bilo je to uvijek za snježna nevremena - bilo bi ga svugdje, sve bi držao pod kontrolom - barem se tako činilo, jer bi poput Supermena obletio kvartove, uzeo lopatu u ruke, vikao i zavijao 'ako treba, pojest ću ga, ali bakice će na plac'', pisao je jedan Bandiću sklon portal 6. veljače ove godine, iako je bilo evidentno da većih problema sa snijegom u gradu nema. Kad je Bandić, tada van pritvora, stizao na inauguraciju predsjednice, građani su mu u Ćirilometodskoj oduševljeno klicali, a nakon povratka u pritvor osniva se Klub Milana Bandića, pokreće peticija 'Stop političkim hapšenjima' te niču stranice podrške.

'Bandić zastupa tzv. klasni populizam, on se svjesno obraća ljudima koji nisu privilegirani, njegova su glavna adresa ljudi iz zagrebačkih predgrađa s kojima je krenuo u osvajanje centra', objašnjava Puhovski, koji smatra da Bandić ima velike izglede za pobjedu ako budu raspisani novi izbori za Zagreb.

'Bolji PR od boravka u pritvoru pod optužbom da se radi o političkoj pozadini, za Bandića ne postoji. Sad mu više ništa ne treba. Ovo je najjeftinija kampanja koja je viđena. Ne mora više ništa ulagati i još živi na državnom kruhu', smatra Puhovski.

Ivan Vilibor Sinčić - klasni populist sklon opstrukciji

Klasni populizam predstavlja i Živi zid Ivana Vilibora Sinčića, ali Ivan Rimac mu ne predviđa neku političku budućnost. 'Novi pokreti nastali su na problemima koje oficijelna politika nije riješila, međutim, sporno je to što oni nude - akcijski model koji ignorira zakone i onaj dio ljudi koji nije zahvaćen problemom. Rješenje ne može biti samo u opstrukciji. Već su lokalni izbori naznačili kakva je sudbina pokreta poput Živog zida, odnosno da je riječ o 'one stop shopu'. Oni nude jedan model za jedan problem, ali ne mogu ponuditi adekvatan program lokalne samouprave', sugerira Rimac. Onima koji Živi zid uspoređuju s grčkom Sirizom, Rimac poručuje da jedino što ta dva pokreta, odnosno stranke, povezuje jest želja Živog zida da dobije izbore kao što je to uspjelo Sirizi.

Europski lijevi i desni populizam

Aleksis Cipras - kombinira socijalizam i nacionalizam

Pa kad se već domaći populisti uspoređuju sa Sirizom, mogu li se ti grčki ljevičari okarakterizirati kao populisti? 'Siriza je čisti primjer populizma', smatra Puhovski, jer kombinira borbu za vrijednosti ljevice s pozivima na nacionalnu čast, želeći tako obuhvatiti što širi dio društva. Siriza je na vlast došla s parolom sličnom onoj koju je koristio Hitler, odnosno s parolom 'vratimo čast grčkom narodu'', navodi Puhovski, naglašavajući da to nikako ne znači da Siriza gaji bilo kakve nacističke elemente. Oni su jasni antifašisti, ali uz takvu parolu uspjeli su privući i onaj dio biračkog tijela koji ne bi glasao za krajnju ljevicu i sada uz tu široku potporu pokušava provesti svoj program.

'Oni su uočili da se generator političkih problema u zemlji krije u posvemašnjim mjerama štednje, koje utječu na cijelo društvo. Siriza nije stranka koja nema znanja, u njoj djeluju iskusni i dobro obrazovani ljudi', navodi Rimac, podsjećajući da je i pokretima koji su nastajali u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, poput zelenih, trebalo vremena da problem o kojem govore bude prihvaćen na široj globalnoj razini.

Beppe Grillo - talijanski preteča hrvatskog Živog zida

Umjesto sa Sirizom, Živi zid je bolje uspoređivati s talijanskim populističkim pokretom Pet zvijezda, komičara i aktivista Beppea Grilla. Taj masovni prosvjedni pokret protiv establišmenta, koji je na prvim izborima na kojima je sudjelovao 2013. godine postao treća snaga osvojivši 25 posto glasova, nije se jasno svjetonazorski pozicionirao, tvrdeći da su i protiv ljevice i protiv desnice i protiv svih dotadašnjih vlada. Da su skloniji desnici nego ljevici, vidjelo se tek nakon europskih izbora prošle godine jer su svoje eurozastupnike smjestili u desničarsku parlamentarnu grupu EFDD u kojoj glavnu riječ vodi britanski UKIP.

Nigel Farage – jaše na valu euroskepticizma

Nigel Farage od 2010. godine nalazi se na čelu UKIP-a, britanske euroskeptične desne stranke. Igra na dominantno britansko raspoloženje protiv europskih institucija, u obranu 'običnih ljudi' koje, navodno ugrožavaju stranci iz drugih zemalja EU, poput Rumunjske i Bugarske te na islamofobiju, iako za svoju propagandu protiv stranaca nema puno uporišta u ekonomskoj i političkoj stvarnosti Velike Britanije. Na prošlogodišnjim europskim izborima pobijedio je s 27 posto i u svoju grupaciju u Europskom parlamentu EFD (Europa slobode i direktne demokracije) uspio usisati talijanski pokret Pet zvijezda i švedsku desničarsku Sverigedemokraternu, onemogućivši Marine Le Pen da osnuje vlastitu desničarsku grupaciju u Europskom parlamentu. Farage vidi ideju Europe bez granica kao relikt 20. stoljeća.

Marine Le Pen - francuska sijačica straha od imigranata

Francuski Nacionalni front Marine Le Pen samo je jedna od dvadesetak većih ili manjih populističkih desničarskih stranaka koje trenutačno djeluju u cijeloj Europi. Klasifikacija tih stranaka je puno. Dok neki tvrde da se otvoreno fašističke stranke poput grčke Zlatne zore ne mogu svrstavati u isti koš s populističkim strankama poput Nacionalnog fronta u Francuskoj ili UKIP-a u Velikoj Britaniji, drugi smatraju da je sve to ista matrica koja se razlikuje samo po stupnju radikalizacije, odnosno po upotrebi nasilja. Svi ti pokreti nastali su kao popratna pojava krize, a zajednički im je euroskepticizam i širenje straha od imigranata.