Prije nekoliko godina bilo bi teško, ako ne i nemoguće, zamisliti Europljane kako skrušeno zovu Kineze upomoć. Isto tako, malo je tko mogao predvidjeti da će kineski čelnici u posjetu Washingtonu javno izgrditi američke kolege zbog lošeg upravljanja najvećom svjetskom ekonomijom. No svijet se promijenio, piše Financial Times
U serijalu naslovljenom 'Kapitalizam u krizi', Financial Times donosi niz analiza posvećenih budućnosti kapitalizma, uz osvrt na njegov legitimitet i slabosti te sugestije o potencijalnim reformama sustava.
U jednom od najdojmljivijih članaka, urednik FT-a za Aziju David Pilling piše da je dramatičan okret kola sreće rezultirao trijumfalizmom među nekim Azijatima.
Zapadni kapitalizam na gerijatriji
Pilling pritom podsjeća da su implozija financijskog sustava u SAD-u i Europi 2008. te prošlogodišnja europska dužnička kriza ubrzali su premještanje ekonomskog momentuma u Aziju. Ove godine, SAD i Europa vjerojatno će zdvajati nad recesijom, dok će gospodarski rast u većem dijelu Azije doseći prosječnu stopu od oko sedam posto.
'Ne postoji kriza kapitalizma. Postoji kriza zapadnog kapitalizma, koji se preselio u gerijatriju. Dinamični kapitalizam, sa svojom energijom, inovacijama i čistom pohlepom za rastom, preselio se na istok', ocijenio je Meghnad Desai, profesor na London School of Economics.
Azijske zemlje donedavno su na Zapadu slovile kao rupe bez dna, nesposobne da se same prehrane; danas, Istok je zabrinut zbog posrnule kupovne moći Zapada.
Licemjerni Zapad
Changyong Rhee, glavni ekonomist Azijske razvojne banke, registrira osjećaj zbunjenosti među intelektualcima. Mnogo zbrke, rekao je on, potječe od činjenice da su zapadne vlade radikalno promijenile ton kojim su popratile azijsku financijsku krizu 1997. godine
Tada je MMF propisao drastičan lijek za ekonomije poput Tajlanda, Indonezije i Južne Koreje, kojima je rečeno da izvole srezati državnu potrošnju i podići kamate, raskinuti veze između države i banaka te prionuti deregulaciji. Sada pak zapadne ekonomije sebi propisuju sasvim drugi lijek, mijenjajući fiskalnu i monetarnu politiku, smanjujući kamate i spašavajući banke državnim novcem.
Iz azijske perspektive, to Zapad u najboljem slučaju čini licemjernim.
Uz izuzetak Japana, Južne Koreje i nekoliko malihzemalja poput Singapura, azijske zemlje još uvijek su uglavnom siromašneili u najboljem slučaju sa srednjim primanjima, piše David Pilling. Mnogi su zamišljali da će do prosperitetne budućnosti doći usvajanjemkapitalističkih navada – otvaranjem njihovih ekonomija tržišnimsilnicama, slabljenjem kontrole države nad bankama, kamatnim stopama itečajem. No taj put u prosperitet sada izgleda opasniji nego ranije, uz potencijalnu financijsku katastrofe kao posljednju destinaciju. Azijski tehnokrati koji su vjerovali u prelazak na kapitalizam slobodnogtržišta i često sukobljavali stajališta s intervencionističkim ilinacionalističkim glasovima kod kuće, sada su zbunjeni i otriježnjeni.Otriježnjeni tehnokrati
'Ogorčeni smo. I mi smo htjeli provesti intervencionističke mjere, ali su nam one bile zabranjene. Koji bismo model sada trebali slijediti?' pita se Rhee.
Osim toga, Azijati bi trebali utvrditi kakav rast žele, ističe nobelovac Amartya Sen, upozoravajući da gospodarski rast nije isto što i razvitak. Indija, primjerice, ostvaruje snažan rast u posljednjih 20 godina, ali je rast životnog standarda za oko 800 milijuna tzv. običnih Indijaca minimalan ili nikakav. Rast može biti koristan, ali bez državne politike koja će plodove rasta dodijeliti zdravstvu, prehrani stanovništva i obrazovanju, on ima malo smisla, kaže taj ugledni azijski ekonomist.
Kina, koja je posvećena postupnoj reformi tržišta, donedavno se pitala provodi li reforme odgovarajućom brzinom. Danas, Peking dvoji je li pogodio - destinaciju.
Centralizirana vs. tržišna ekonomija
Uspoređujući dosege centraliziranih i tržišnih ekonomija, britanski ekonomist i kolumnist FT-a John Kay u članku 'Stvarna tržišna ekonomija osigurava dobru pohlepu' piše da se intuitivno može pomisliti da je centralizirana dodjela resursa učinkovitija od nekoordinirane.
'U tržišnoj ekonomiji, takva greška stalno nas navodi da precjenjujemo ekonomske prednosti i dugovječnost velikih kompanija', upozorava Kay, dodajući da su zamišljene prednosti centralizacije uglavnom pogrešne.
Funkcionirajuća tržišna ekonomija, navodi Kay, dopušta neograničena eksperimentiranja, pri čemu se uspješni eksperimenti brzo kopiraju, a od propalih se odustaje. Centralizirane ekonomije, kojima nedostaje takav disciplinirani pluralizam, prerijetko su eksperimentirale, a kada i jesu, nije bilo iskrenih povratnih informacija jer su 'podčinjeni imali dobre razloge izvijestiti velikog vođu' o onome što je takav želio čuti. 'Iste mehanizme sada vidimo na djelu u našim velikim korporacijama', upozorava Kay.
'Ortački kapitalizam nije tržišna ekonomija'
No što je s profitom? Sjeverna Koreja nije oslobođena tog motiva. Dinastija Kim i klike oko nje mogu izražavati prezir prema kapitalizmu, ali i one pristupaju osobnom bogaćenju na isti način na koji to rade i 'gospodari svemira' s Wall Streeta, domislio se Kay.
'Razlika između Sjeverne Koreje i SAD-a nije u tome da jedno društvo nudi veće okvire za pohlepu od drugog. U obje zemlje, kao i u mnogim drugima, postoje pohlepni ljudi i oni koji to nisu, pri čemu su pohlepni neproporcionalno zastupljeni u redovima upravljačke elite. Razlika je u stupnju do kojeg je lov na profit usmjeren prema stvaranju novog bogatstva, umjesto prema pukom prisvajanju bogatstva drugih', navodi Kay.
Uspješna tržišna ekonomija, piše ekonomist, ograničava potonju praksu putem zakonskih odredbi i institucija, unutar strukture koja je sporo evoluirala i koja zahtijeva neprekidnu obranu protiv onih koji bi koristili ekonomsku i političku moć da sruše postignute standarde. Uspjesi i porazi u tom nastojanju ključno su objašnjenje zašto su neka društva bogata, a neka siromašna. Tzv. ortački kapitalizam veoma se razlikuje od tržišne ekonomije, zaključuje Kay.
