Nakon posjeta getu Geneva u Dhaki i mučnoj priči o životu građana drugog reda, ne želim u svom posljednjem nastavku na tportalu o putu Gangesom dodatno mučiti čitatelje o iskustvima onih koji rade u tekstilnoj industriji. Ona jest bitno popravila gospodarski rast Bangladeša, čiji se lanjski BDP, na znanje hrvatskim ekonomistima, popeo na osam posto. Nažalost, sav profit ide u džepove multinacionalnih kompanija, dok radnici rade šezdesetak sati tjedno za tisuću kuna mjesečno.

Zato, umjesto da čitateljima tportala pričam još jednu tužnu priču o izrabljivanju siromašnih – ostavljam je za knjigu – idem brodom na jug, do (još jednog) ušća Gangesa. Kako sam prethodnih dana imao priliku upoznati luku Dhake, u kojoj vlada kaos, identičan onome u prometu, i kako ni tamo nitko ne govori engleski, opet mi treba Saiful da ne bih promašio brod. Njih četrdesetak čeka putnike za noćnu vožnju, a odakle točno polaze, može saznati samo netko tko vlada bengalijem i njihovim pismom.

Bangladeš je zemlja koja iz svemira izgleda kao čovjekov živčani sustav, premrežena je rijekama, rječicama, rukavcima i jezerima pa se puno više prijevoza ljudi i robe odvija brodovima nego problematičnim cestama. Redovni monsuni i tajfuni uzrokuju poplave katastrofalnih razmjera koje, u kombinaciji s globalnim zatopljenjem i masom zemlje koju donose udruženi Ganges i Brahmaputra, stalno mijenjaju rute brodova. Neki vodeni pravci nestaju, drugi se otvaraju pa je plovidba uvijek uzbudljiva i neizvjesna. U svakom slučaju, vožnja brodom do samog ušća nije moguća pa pokušavam sa Saifulom naći brod za luku najbližu ušću, Patuakhali.

Kad ga konačno pronađemo u moru brodova spremnih za polazak, preostaje nam iscjenkati se za cjelonoćnu vožnju. Imao sam namjeru spavati u potpalublju, ali tamo su svoje dekice već poredali lokalci - na prostoru na kojem bi se možda zbilo pedesetak Europljana njih je barem već 300 - a dva su sata do isplovljavanja. Cjenkamo se za kabinu koju dobivam za stotinjak kuna, ogroman iznos za stanovnike Bangladeša.

Opraštam se od Saifula, beskrajno sam mu zahvalan što mi je pokazao drugačiju Dhaku i brod u sumrak isplovljava prema jugu. Klizimo kroz noć rijekom koja je započela kao Ganges, da bi iznad Kalkute postala Hugli, a ulaskom u Bangladeš Padma. Do ušća u Bengalskom zaljevu, u koji ulazi razlomljen u stotine rukavaca, Ganges će još jednom promijeniti ime i postati Meghna.

Brod funkcionira kao lokalni autobus, staje u mnogim mjestima do kojih cesta ni ne dolazi, a u svakom od njih još jedan ljudski stampedo ulazi u brod tražeći mjesto za spavanje.

Na gornjoj palubi, na kojoj je moja kabina (da citiram Matoša: 'Moja je soba tako jadno mala'), rijetki gosti, tek povremeno naiđe netko s donjih katova uhvatiti svježeg zraka. Oduševljeni pojavom stranca, baš svi imaju potrebu razgovarati sa mnom, iako nitko ne govori engleski. I tako, dok pušim naslonjen na ogradu broda, promatrajući lijenu rijeku niz koju putujemo, redaju se sugovornici i pitanja. 'Haurjuser? Vocjornejm? Vičkantrijufrom?' Ma što ja odgovorio, sljedeće je pitanje uvijek isto: 'Selfiser'? Slikam se s njima, a moj zaleđeni osmijeh vjerojatno je najpopularnije lice fejsa tih dana u Bangladešu - svi se moraju pohvaliti novim europskim prijateljem.

Kako ulazimo dublje u noć i napredujemo prema jugu, rijeka je sve uža, s nje se izdiže sumaglica, a naselja pored kojih prolazimo slabo su osvijetljena. Infrastruktura nije jača strana ove zemlje, ali očito je vrlo malo pustih dijelova uz rijeku, jer je ovdje svaki komadić zemlje naseljen. Mali nas ribarski brodovi izbjegavaju, a jak reflektor s našeg pramca upozorava na uska mjesta i sprudove pa je navigacija izuzetno zahtjevna. Na brodu, na kojem vjerojatno negdje piše kako je registriran za 150 ljudi, broj putnika barem je pet puta veći. Nadam se da neću završiti kao dio statistike katastrofalnih potonuća u rijekama Bangladeša.

Pred jutro, kad rijeka već postane dramatično uska i plitka, uplovljavamo u malo pristanište, naše odredište. Brod koji je nekad plovio znatno dalje prema ušću ovdje danas mora završiti plovidbu, naslage sedimenata koje rijeka valja sa sobom nastavak putovanja učinile su nemogućim. Putnici se rikšama prebacuju do samog Patuakhalija, provincijskog mjestašca odakle kreću autobusi dalje prema ušću. Pred jutro je čak i ovdje hladno, a autobus nikako da krene. Kad se konačno uputimo, treba nam tri sata do Kuakate, krajnjeg juga Bangladeša.

Čini se da je Kuakata turističko mjesto, autobus spopadaju 'agenti' koji nude posjetnice raznih svratišta jer pravog hotela, onako kako ga Europljani zamišljaju, tamo i nema. Sve su posjetnice na bengaliju, stranci ovdje ne dolaze pa se sam upućujem u traženje smještaja, dok ne nađem jeftinu rupu, meni sasvim zadovoljavajuću, jer ionako ću tu samo prespavati. Plahte su promijenjene vjerojatno u vrijeme podjele Indije, 1947., a voda iz slavine budi nostalgiju za Splitom, mutna je kao splitska nakon kiše. Soba ima i balkon, ali se vrata prema njemu ne mogu otvoriti. Dolazi interventna ekipa, njih četvorica čekićima i odvijačima demoliraju vrata, ali bez uspjeha. 'Čejndžrum ser'? Klimam glavom pa me sele, ionako sam jedini gost u 'hotelu'.

I ova je soba jednako neodržavana, ali se balkonska vrata otvaraju. Ozbiljan su problem ona ulazna, ne radi ni vodokotlić, ali odbijam još jedan 'Čejndžrum ser'? Snaći ću se, tenkju. Vrata su očito postavljana u vrijeme kraljice Viktorije, kad su oprani i zahodi, ali plahte su ovdje svježije mijenjane, vjerojatno u vrijeme kad se Bangladeš osamostalio.

Kuakata ima dugu pješčanu plažu, sa svih strana okruženu rijekama, a samo u njezinom središnjem dijelu, pred selom, ima nešto turista iz Bangladeša. Ni ovdje se u more ne ulazi da bi se plivalo, u kompletnoj odjeći namakaju se tek noge. I ovo mjesto obiluje krokodilima i morskim psima, a džungle Sundarbana, na rubu plaže, stanište su tigrova - slična priča kao i na ušću kod Kalkute udaljenom 200 kilometara. Jedina je razlika što u muslimanskoj zemlji ušće Gangesa, kao ni cijela rijeka u Bangladešu, nema nikakvih svetih konotacija, pa onda ni hramova.

Nema ni krava, njihova je funkcija u Bangladešu isključivo prehrambena. Pronalazim mali dućan koji nudi razvodnjenu kavu, a kako je jedino mjesto u selu koje ima plastične čaše umjesto tri staklene, koje nakon upotrebe dezinficiraju mućkanjem u kanti s muljevitom vodom, jedina stolica pred 'kavanom' postaje moj dnevni boravak. Problem je nastao kad se dućan mog trećeg ili četvrtog dana u Kuakati uopće nije otvorio. Utučen, shvatio sam mogući razlog: popio sam toliko kava u prva dva dana da je čovjek zaradio mjesečnu plaću i odlučio uzeti godišnji odmor. Ali dok je ta stolica bila moj dnevni boravak, čudesan je život prolazio pored mene. Srednja klasa Bangladeša dolazi na more kako bi napravila nekoliko selfieja kojima će gnjaviti manje bogate prijatelje i rodbinu, vidljivo se diveći svemu. Nije mi sasvim jasno čemu se imaju diviti, ali vjerojatno je posjet Kuakati stvar društvenog prestiža.

Uz plažu je poredano nekoliko improviziranih zalogajnica, koje bi nepošteno bilo zvati restoranima, a glavna je ponuda riba. Izbor je odličan, ali barem 80 posto ponude očito je zamrzavano više puta pa koristim iskustvo sa splitske ribarnice kako bih odabrao dobar komad za večeru. Dok preda mnom spremaju nekog dalekog rođaka zubaca, prilaze mi lokalni turisti, selfie je obavezan, naravno. Domaći radoznalci uglavnom nemaju mobitele, po tome ih razlikujem. Za stolom mi se pridružuje peteročlana bangladeška obitelj, vesela i nasmijana i nakon što prođemo klasični set pitanja ('Haurjuser? Vocjornejm? Vičkantrijufrom?') i seriju selfieja sa mnom, strpljivo čekamo svoje narudžbe.

Kad pristignu narudžbe, malo mi je neugodno. Njih petoro podijelit će ribicu (neku inačicu našeg špara) od desetak dekagrama, a moj zubatac ima više od pola kilograma. Očito su došli na riblju večeru da bi se slikali i mogli se pohvaliti da su jeli ribu, iako za 'pravu' ribu nemaju dovoljno novca. Objašnjavam im da je moja porcija prevelika i pokušavam ih nagovoriti da uzmu malo, ali s osmijehom odbijaju, djeluju sasvim sretni svojim izborom. I tako pojedosmo svoje (nikad nisam vidio temeljitije pojedenu ribu od tog špara) i oprostimo se srdačno. Uz, naravno, još jedan selfie.

Sljedećeg jutra nalazim brod koji će me odvesti do ribarskog sela i na rub nacionalnog parka Sundarban. Ribarsko selo zaista je autentično, nema tu još turizma koji bi ga pretvorio u tematski park, a ulov je obilan. Za vrijeme monsuna, kad vode prekriju više od polovine Bangladeša, ribari se povlače duboko u unutrašnjost, a o sili mora svjedoče nasipi uz plažu, koje preplave more i obilne vode Gangesa u vrijeme tajfuna i monsuna. Kako je moj fotoaparat nestao još u onom vlaku prema Kalkuti, snimam mobitelom. Lošija je kvaliteta fotografija, ali je prednost to što se ribari, ali i drugi koje fotografiram, ne osjećaju dijelom fotosafarija, na mobitel su navikli.

Napuštam ribare i dugo se šećem natrag do Kuakate potpuno pustom pješčanom plažom, koje su formirale vode Gangesa i Brahmaputre. Vrijeme je za kontemplaciju o svemu što sam vidio i doživio prateći rijeku posljednjih tjedana.

Stigao sam do kraja fascinantnog putovanja svetom rijekom, ispratio Ganges duž više od 2000 kilometara od Delhija do (čak dva) ušća. Moje putovanje ovdje ne završava, čeka me još dio od izvora do Delhija, nekih 500 kilometara. Ali kako je izvor svete rijeke visoko u Himalaji, na gotovo 4000 metara nadmorske visine, ostavljam to za povoljnije vremensko razdoblje.

Taj dio priče uskoro dolazi na red, a do tada opraštam se na neko vrijeme od strpljivih i pažljivih čitatelja ovog serijala te zahvaljujem tportalu i urednicima na strpljenju i podršci. Do nove plovidbe Gangesom…