Prema informacijama Bečkog instituta, Lijepu je Našu od 2000. do 2007. napustilo gotovo 67.500 ljudi, što je u prosjeku oko 8.500 Hrvata godišnje u čemu je pak udio onih sa sveučilišnom diplomom čak 12 posto dok je postotak visokoobrazovanih u Hrvatskoj tek oko sedam posto (odnosno 18 posto u populaciji između 25. i 64. godine starosti). Također, čak četvrtina studenata želi karijeru nastaviti u inozemstvu.

U tome ih podržava i poznati hrvatski znanstvenik Ivan Đikić koji je u travnju mladima na Festivalu znanosti u Sinju poručio da odu ako im se u Hrvatskoj ne pruži prilika za napredovanje. A mi se pitamo: 'Što im drugo preostaje?'

Slučaj mlade fizičarke Ane Juračić, koja protiv svoje volje odlazi na nastavak studija u SAD posljednjih je dana samo aktualizirao ovu bolnu temu i ukazao na još jednu opasnost – zastoj u primanju novih znanstvenih novaka.

Ana je na zagrebačkom PMF-u diplomirala fiziku – smjer geofizika s meteorologijom s visokim prosjekom ocjena 4,84. Kao najboljoj studentici ponuđeno joj je mjesto znanstvene novakinje, međutim, nakon 15 mjeseci uzaludnog čekanja da joj se projekt odobri, odlučila je prihvatiti ponudu uglednog svjetskog stručnjaka Davida Raymonda iz New Mexica kojega je upoznala na jednoj radionici na Braču.

'S jedne strane, veselim se odlasku u SAD, jer je to dobro za moju karijeru, a s druge sam žalosna što odlazim, jer sam se željela baviti znanošću u svojoj domovini. Osjećam se razočarano i ogorčeno: država je ulagala u moje obrazovanje, a sada sam prisiljena otići', rekla je Ana za Jutarnji list dodavši kako je parola 'Hrvatska zemlja znanja' samo floskula.

Za udžbenike ima novca, a za novake ne

Pitali smo profesora na PMF-u dr. Branka Grisogona, koji je predavao Ani Juračić, kako gleda na ovu situaciju.

- Vi ste vjerojatno pokušali pomoći Ani?

Da, no imao sam vezane ruke. Dobio sam novaka 2006. tako da nisam bio na redu za primanje novih. Stoga je morala ići kod moje kolegice. Kada sam vidio kako čeka i kamo to ide, savjetovao sam joj da se obrati strancima. Ana odlazi u Ameriku jer nema izbora. Ja sam i sam otišao prije više od 20 godina, no ja sam htio ići. Idealno bi bilo da se to radi kao tzv. sendvič programi kakvi postoje u razvijenim zemljama - da student ode u drugu zemlju, ali da ima stalnu vezu s matičnom institucijom i vrati se kada doktorira. Nije dobro da znanstvenici trajno ostanu u zemlji u kojoj su stjecali obrazovanje, međutim, treba im osigurati mogućnost da se vrate.

- Kako gledate na tumačenje ministra znanosti Radovana Fuchsa koji ističe da se velike količine novca bacaju na novake koji odustaju od novaštva, osobito na medicini?

Prikupljena su značajna sredstva koja nisu bila dobro raspoređena. Studenti su otišli u projekte koji nisu imali perspektivu. To je kao priča o karmi u budizmu - loša reakcija na lošu akciju. Kamo znanstvenici idu, biralo se po snalažljivosti, a ne po uspješnosti projekata. Naravno, ne kažem da je sve korumpirano, međutim, ne dodjeljuju se sredstva najboljim ili najperspektivnijim projektima. Kod nas se radi svojevrsna uranilovka kao u bivšem režimu.

Konačno, danas se jednako ne plaćaju najperspektivniji kao ni neuspješni projekti. Vlasti bi trebale odabrati neku strategiju, turizam ili ekološku poljoprivredu ili nešto treće. Krajem godine očekuje se novi zakon o visokom školstvu pa se možemo nadati da bi on to mogao bolje postaviti. Inače, kod nas je na geofizici stopa uspješnosti novaka 70-ak posto.

- Trebaju li studenti pragmatičnije birati studije, smjerove i konačno projekte?

Sve se tu previše brzo zbiva za studente. Kad počinju, premladi su, potom studij traje od tri do pet godina, a nakon toga moguće je napraviti vrlo malo korekcija. Sada im Bolonja nudi male korekcije. Međutim, ja sam ipak skeptičan i protiv Bolonje, jer se radi o profanaciji i devalvaciji znanosti. Novac je, kada je došao, trebao biti posložen dugoročno.

Židovi kažu da nema jeftinog obrazovanja. Jeftino je obrazovanje sramota, jer to znači da se radi o korupciji i jeftinom stjecanju diplome. Nema u svijetu jeftinog obrazovanja. Govorimo da nema novca za obrazovanje, a ipak imamo za skupe tunele i njihovo precijenjeno bojenje ili za mijenjanje udžbenika iz godine u godinu. Tu, nažalost, uspijevaju najsposobniji (ne u znanstvenom smislu). Mi profesori nismo neka glasačka mašina i nemamo dovoljno utjecaja u zemlji. Ako studenti tu nešto ne promijene, neće nitko. Crkva nema ta nastojanja.

Zastoj u primanju novaka opasan je jer pogađa cijelu generaciju

Pitali smo rektora Zagrebačkog Sveučilišta prof. dr. Aleksu Bjeliša što misli o zastoju u primanju novaka i odljevu mozgova.

Među studentima, ali i profesorima govori se da trenutačno postoji svojevrstan zastoj u primanju novih znanstvenih novaka. Ministar Fuchs priznaje da je sredstava malo te da treba čekati da se otvori 300-tinjak novih mjesta kada dio novaka završi novački staž. Imate li vi kakvo ohrabrenje za njih?

Jasno je da je došlo do zastoja. Sveučilište nema puno utjecaja na broj i odabir novaka. Oni se angažiraju preko projekata, a to ide preko fakulteta. Svaki zastoj u tom programu je opasan jer pogađa generaciju koja završava studiranje i onda nastaje pojačana tendencija odlaska van što povećava odljev mozgova uz onaj stalni gdje se naši studenti sami odlučuju za nastavak obrazovanja vani. To nije neobično - mobilnost studenata - međutim, važno je da se najbolji studenti konačno i vrate. Svi bi mi htjeli da se vraćaju u punom stvaralačkom zamahu, a ne na zalasku karijere. Međutim, naši su uvjeti za to prilično nezahvalni.

- Dr. Ivan Đikić poručio je mladima da odu ako u zemlji nemaju priliku za daljnji napredak? Što biste im vi poručili?

Slažem se s profesorom Đikićem. Puno je bolji pristup izložiti se konkurenciji izvana i na taj način u natjecateljskom okružju zadržati ljude ili čak privući one izvana.

- Poznato je da se malo ljudi koji odu vraća. Je li vam poznato ima li tu promjena posljednjih godina?

Bivši ministar znanosti Dragan Primorac pokušao je stvarati pojedinačne izuzetne prilike u općem stanju koje nije bilo odgovarajuće, međutim, pravo je rješenje poboljšavanje situacije u zemlji, financija i uvjeta rada – materijala i prilika da se ostvare projekti i dobiju suradnici. Zadnje dvije godine išlo se na značajnu redukciju u financiranju znanstvenog pogona što je otežalo situaciju s novacima.

Odaberite produktivnog znanstvenika

O istoj temi razgovarali smo i s dr. Dariom Sambunjakom, izvršnim urednikom Croatian Medical Journala i višim asistentom na Katedri za istraživanja u medicini i zdravstvu Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Splitu.

- Čemu se mogu nadati i što da rade studenti u Hrvatskoj budući da je sve manje novca za znanstvene novake?

Naravno, ne moraju se svi koji završe fakultet baviti znanošću. Oni koji doista osjećaju poriv za znanošću, moraju biti svjesni da to nije lak posao – kako u Hrvatskoj, tako i bilo gdje u svijetu. Taj posao je naporan, zahtijeva mnogo odricanja, strpljivosti, rada. I nema jamstva da će znanstvenik ikada postići svjetski uspjeh. Slično kao i u sportu – moguće je cijelu mladost provesti u marljivom treniranju, a nikada ne osvojiti olimpijsku medalju.

Štoviše, to se događa vrlo često – ima mnogo više onih koji svakodnevno treniraju, nego onih koji su se popeli na olimpijsko postolje. Slično je i u znanosti. Ipak, u znanosti čak i mali doprinosi mogu biti značajni, pa je kontinuirani znanstveni rad nužan za napredak društva. Stoga bi i društvo trebalo podupirati one ljude koji se istinski žele baviti tom granom ljudske djelatnosti.

Problem je to što se znanstveni rad katkad smatra 'nužnim zlom', odnosno sredstvom za ostvarivanje nekih drugih ciljeva, npr. napredovanja u karijeri ili povećanja plaće. Takav znanstveni rad obično je slab, beznačajan i stvara ne samo nepotrebno financijsko opterećenje, nego i negativnu sliku o znanosti u javnosti, što je doista pogubno. Financiranje takvog 'znanstvenog' rada nije održivo, osobito u uvjetima gospodarske krize, pa nije čudo da u Hrvatskoj postoji stanoviti zastoj u zapošljavanju novih znanstvenih novaka.

- Je li država glavni krivac za ovakvu situaciju?

Jednom je Jeremija iz grupe TNT slavnog stripa Alan Ford uzviknuo: 'Opet kiši, prokleta vlada!' Čak i kad pada kiša, a nama to ne odgovara, okrivljujemo Vladu, to je valjda najlakše. No zamislite da ste Vi na čelu ministarstva znanosti, a da Vam statistike govore sljedeće: u razdoblju od 1. siječnja 1999. do 31. prosinca 2005, 260 novaka iz područja biomedicinskih znanosti prekinulo je svoje znanstveno novaštvo. Od tih 260, samo je 34 (ili 12 posto) tijekom svoga novaštva steklo titulu doktora znanosti, što je očekivani ishod i smisao financiranja znanstvenog novaštva. Ostalih 226 novaka jednostavno je – otišlo. Često na neki drugi posao, primjerice na neku kliničku specijalizaciju.

Nitko od tih novaka nije bio dužan vratiti ni jedne kune koju je država platila da oni doktoriraju! A to nije bila samo jedna kuna – to je bila jedna prosječna hrvatska plaća, uredno uplaćena svakoga mjeseca na račun znanstvenog novaka, plus dio troškova poslijediplomskog studija.

No prije nego što uzviknemo 'Opet kiši, prokleti novaci!' zapitajmo se zašto su oni napustili sustav znanstvenog novaštva prije nego što su doktorirali. Zašto bi netko, samo tako, odbacio dobru priliku da stekne titulu doktora znanosti? O tome, koliko je meni poznato, ne postoje istraživanja, no iz razgovora s mnogim svojim kolegama, bivšim i sadašnjim znanstvenim novacima, mogu pretpostaviti da je vrlo čest problem – nažalost – loše mentorstvo. A ako se sjetimo da se jedan dio starijih znanstvenika, koji bi trebali djelovati kao mentori mlađima, bavi znanošću kao 'nužnim zlom', samo da bi zadovoljili neke uvjete ili zadržali radno mjesto, onda se možemo zapitati – kakvom će to znanošću oni poučiti mlade ljude? Kako će im oni pomoći da steknu doktorat, ako ni sami često nisu sposobni baviti se ozbiljnom znanošću? Onda, da uzviknemo 'Opet kiši, prokleti mentori'?

Ili da najprije pogledamo koliko oni dobivaju novca za svoje projekte godišnje i mogu li se s tim sitnišem uopće baviti ikakvom ozbiljnijom znanošću? I tako se krug zatvara, vraćamo se na Vladu, ministarstvo i državni proračun iz kojeg se financira većina hrvatskih istraživačkih projekata. Ja ne znam kako rasplesti taj Gordijev čvor, međutim, bojim se da bez nekakvog presijecanja oštrim mačem neće biti rješenja. No tko je taj koji će preuzeti ulogu Aleksandra Velikog?'

Dobro je od početka studija, pa i ranije, težiti stjecanju međunarodnih iskustava. Uvjeti rada, ali i radna etika, pa i međuljudski odnosi u vrhunskim znanstvenim i obrazovnim ustanovama u inozemstvu često su vrlo različiti od onoga s čime se mi susrećemo i što poznajemo ovdje u Hrvatskoj. Mlada osoba može puno profitirati od jednog ili više radnih posjeta takvim vrhunskim ustanovama.

No vrhunska svjetska znanost je vrlo, vrlo kompetitivno područje i ne vjerujem da ima puno naših ljudi koji su u stanju podnijeti pritisak takvoga natjecanja. Stoga ne treba stvarati utopijsku predodžbu o 'karijeri u inozemstvu'. Osim toga, trajni odlazak u inozemstvo, tj. emigracija, povezana je i s nekim privatnim odlukama, koje nije lako donijeti. Osobno, radije bih težio tome da budem prvi u svom 'selu', nego da budem zadnji u tuđem 'gradu'. No svatko tu odluku treba donijeti za sebe.

- Imate neki savjet za novake?

Moj savjet mladim ljudima koji su istinski zainteresirani za znanost jeste da se što ranije povežu s nekom produktivnom istraživačkom skupinom u Hrvatskoj. Takvih 'centara izvrsnosti' nema mnogo, ali ih ima u svim disciplinama i nije ih teško identificirati. Obično su takve skupine spremne uključiti nove ljude u svoje projekte, a katkad ih čak i aktivno traže.

Mladi često griješe kada se vrlo rano odluče za neku temu ili usko područje i to proglase svojim 'znanstvenim' interesom. Tada u tom 'svom' području naiđu na nekog starijeg znanstvenika koji nije produktivan, a time ni sposoban ponuditi kvalitetno mentorstvo. To je carski put u pakao. Mnogo je bolje pronaći nekog produktivnog znanstvenika i pridružiti mu se, pa čak i ako je riječ o nekom istraživačkom području ili temi koja nam na prvi pogled nije osobito zanimljiva.

Zašto? Prvo, što više upoznajemo i proučavamo određeno područje ili temu, to ćemo je više cijeniti, ona će nas zainteresirati, pa je možda s vremenom i zavolimo.

No čak ako se to i ne dogodi – nema gubitka. Jer, u produktivnoj znanstvenoj skupini imamo velike izglede da naučimo raditi dobru znanost, da uspješno izradimo doktorsku disertaciju i da se nakon toga – ako baš to želimo – preusmjerimo na neko drugo područje koje nas više zanima. Konačno, postavlja se pitanje – tko su produktivni znanstvenici? To su oni koji redovito objavljuju svoje radove u međunarodnim znanstvenim časopisima visokoga odjeka. Danas to nije teško provjeriti – ako ne znate kako, raspitajte se u knjižnici bilo kojeg fakulteta.