Psihologinja Andrijana Mušura Gabor na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa predaje bihevioralnu ekonomiju, a u svom eseju navodi brojne zanimljivosti o ljudima koji upravljaju tvrtkama, ljudima i društvom.

'Udio pojedinaca sa psihopatološkim karakteristikama veći je na čelnim pozicijama korporacija i institucija nego u općoj populaciji. Psihopatska osobnost je u većoj mjeri nepoštena i okrutna. U čemu joj pogoduju današnje okolnosti', piše Mušura Gabor, a u razgovoru s njom pokušali smo razgrnuti odlike tog mračnoga trenda i razaznati mogućnosti otpora.

Primjerice, kako prepoznati psihopata na rukovodećem mjestu ili, što je još važnije, kako ga onemogućiti da se do njega propne.

Psihopatske osobine ličnosti šira javnost najčešće očekuje u zatvorima ili sličnim ustanovama. Nova iskustva pokazuju da psihopati nisu samo među nama, nego mogu biti i oni koji zauzimaju važna i odgovorna mjesta. Što su to psihopatske karakteristike i koja je granica kad se one razvijaju u kliničku sliku?

Prije svega, jako je važno istaknuti razliku između, uvjetno rečeno, normalne psihopatije i kliničke psihopatije. Među njima postoje bitne razlike. Ono o čemu bih ja govorila i o čemu sam pisala na stranici Ideje.hr jest domena normalnog funkcioniranja. Ljudi obično imaju predodžbu o psihopatima kao kriminalcima i ubojicama, no psihopatske ličnosti koje slobodno šeću među nama su mnogobrojnije i vjerojatno opasnije za društvo u cjelini. Da bismo uopće klasificirali neko ponašanje ili ličnost kao poremećeno, mora postojati dosljedan obrazac ponašanja i mišljenja kroz vrijeme i situacije koje odudara od očekivanog za određenu dob i temeljno se radi o poremećaju u osobnom i međuosobnom funkcioniranju te posjedovanje jedne ili više patoloških osobina.

Postoje jasne psihijatrijske smjernice. Istraživanja o normalnim psihopatima su rijetka i često nepouzdana. Recimo, neka istraživanja iz poslovnog svijeta ukazuju na njihov udio od tri do nevjerojatnih 21 posto. Samo za usporedbu, u općoj je populaciji do jedan posto kliničkih psihopata. Normalni psihopati su dobro funkcionirajući pojedinci koji, ako imaju dovoljnu razinu samokontrole, viši SES i viši stupanj obrazovanja, unatoč izraženim psihopatskim karakteristikama ličnosti, mogu igrati uloge beskrupuloznih šefova ili neodgovornih i impulzivnih kolega.

Ono što razlikuje ove dvije grupe psihopata je i normalnost funkcije mozga. Kod poremećenih psihopata postoji oštećenje mozgovnih struktura koje dovodi do poremećenog spoznajnog i afektivnog funkcioniranja. Važno je još spomenuti kako su 'normalni' psihopati možda i opasnija populacija nego klinički psihopati s obzirom na negativne posljedice ponašanja koje siju.

Koji bi bili primjeri upravo tih 'normalnih' psihopata? Kako djelatnik, ako hoćete birač, može prepoznati psihopata?

Svatko od nas iskazuje neku psihopatsku crtu ili ponašanje, što ne znači da smo psihopati. Na primjer, površnost, promiskuitetnost ili impulzivnost. Kada promatramo druge, pogotovo ako se radi o javnim osobama, vrlo je nezahvalno o tome nagađati.

Kao prvo, javne osobe vidimo u određenim situacijama putem medijski filtriranih informacija. Ne vidimo ih u brojnim drugim situacijama iza medijske scene. Uzevši u obzir da su naši dojmovi o drugima samopotvrđujući, laička detekcija psihopatskih osobnosti je malo problematična.

Koliko znam, budući da nisam klinički psiholog ni psihijatar, dva su načina detektiranja psihopatske ličnosti: kada se osoba sama ili bližnji prijave za mentalnu pomoć psihijatra ili psihologa koji obavi testiranje i/ili razgovor te ako se dogodi određeni prijestup ili kriminalno djelo pa uslijedi testiranje. Odokativna metoda nije pouzdana. Zapravo, postoji jedan treći način. U zanimljivom istraživanju prisutnosti psihopatije kod 42 američka predsjednika, istraživači su koristili autore biografija američkih predsjednika kao ispitanike. Oni su na osnovu poznavanja detalja o predsjednicima ispunjavali upitnike ličnosti. Pokazalo se da su u vrhu bili T. Roosevelt i JFK. Dakle, potreban je objektivan test te prisutnost cijelog niza ponašanja, kao i određenih obrazaca doživljavanja i mišljenja, kako bismo nekoga proglasili psihopatom.

Ako baš inzistirate, navela bih konstelaciju ponašanja – patološko laganje, varanje, manipulacija, parazitski stil života, nedostatak kontrole ponašanja, nepostojanje dugoročnih realnih ciljeva, impulzivnost, neodgovornost i sl. I isto tako, pomanjkanje empatije, arogancija te površan afekta i šarm. Za sve 'oduševljene' 'normalnim' psihopatima preporučila bih popularnu knjigu Babiaka i Harea, Snakes in suits.

Ono što je posebno zanimljivo je da su psihopate osobito dobro psihološki opremljeni za uspjeh u društvu, a pritom se misli na korporativni ustroj koji za vodeća mjesta traži osobnosti sa psihopatološkim potencijalom. Što govore podaci iz svijeta, i što vi možete reći o tendencijama u hrvatskom društvu?

Pa da bi nekoga 'raskrinkali', moramo imati njegov rezultat na upitniku ličnosti ili psihijatrijsku procjenu. Ne možemo ići okolo i prozivati pojedince psihopatima bez obzira na to koliko neodgovorno ili hladnokrvno djelovali. Postoji procedura mjerenja ličnosti koja se mora poštivati. Isto tako, korporativna istraživanja koja se bave psihopatima, ukazuju na cijeli niz kontraproduktivnih radnih ponašanja (krađa, izostajanje, odlazak s posla, sabotaže, napastovanja i sl.). Psihopatska ličnost će možda dovesti u kratkom roku do individualnog uspjeha, no grupa i organizacija će dugoročno osjećati negativne posljedice ako ima veći udio takvih ličnosti.

Iskreno sumnjam da bi netko svjesno tražio osobnost sa psihopatološkim potencijalom. Prije će biti da će se takvi pojedinci provući na selekcijskim intervjuima (ako se oslanja samo na tu metodu selekcije) jer će biti iznimno šarmantni, karizmatični i pričljivi. I onda će se uspeti do vodećih pozicija, čineći se sposobnim vođama. Za to su, pak, ključni situacija i kontekst koji favoriziraju kompetitivnosti, brze promjene, dosta prostora za odlučivanje, rizične i neizvjesne uvjete te hladnokrvnost.  

Kako se društvo može braniti od upliva takvih osoba? I sami kažete da je zastrašujuće kako najodgovornije osobe u društvu i kreatori društvenog blagostanja ne prolaze klasične selekcijske testove te da pojedinci dolaze na moćne društvene pozicije bez ikakve kontrole zdravog razuma te ne postoje ni minimalne naznake da će se to promijeniti. Ne očekujem da bi Hrvatska bila zemlja koja bi pokrenula rješavanje tog problema, ali vjerojatno u svijetu postoje neki pokušaji postavljanja filtera za psihopate?

Postoji vrlo jednostavno rješenje, a to je upitnik ličnosti prilikom odabira zaposlenika/kandidata za određene pozicije. Psiholozi barataju nizom pouzdanih mjernih instrumenata kojima se mjeri ličnost. Također, zna se koje su vrijednosti psihopatije prihvatljive na razini opće populacije te koje ukazuju na devijacije. Ako govorimo o doista odgovornim i visokim pozicijama moći kao što su predsjedništvo države ili vođenje vlade, gradova i općina, mentalni fitnes kao i fizičko stanje pojedinca trebali bi biti preduvjet njihova kandidiranja. Dakle, pregled općeg tjelesnog i mentalnog stanja, pri čemu bi se unaprijed i u skladu sa strukom odredili normativi zdravog stanja. Ipak, to je, s druge strane, osjetljiv zadatak jer je moguće nepravedno isključiti kandidate koji mogu patiti od nekih mentalnih smetnji koje mogu djelovati na njihovo rezoniranje u kompleksnim situacijama. Primjer takve situacije je tadašnja melankolija Abrahama Lincolna, za koju se danas zna da je klinička depresija.

Mogu li se, primjerice, favorizirati empatičnost, poštenje i altruizam - kad je cijeli sustav u zbilji postavljen drugačije? Ne bi li to značilo prije svega njegovu promjenu?

Spomenuli ste inzistiranje na pozitivnim vrijednostima. To znači da selekcijski procesi moraju biti temeljiti i sveobuhvatni, ali isto tako, potrebno je provoditi vlastita organizacijska istraživanja i povezivati osobnosti s radnim učinkom, međuljudskim odnosima i organizacijskom klimom. Tako ćemo znati kakvi su to ljudi koji su nam vrijedni. Za politički i predsjednički svijet, savjetovala bih usvajanje selekcijskih procesa temeljenih na kvalitetnim ispitivanjima, ne samo ličnosti, već i kognitivnih kapaciteta i drugih karakteristika. Zašto bi uvid u imovinski karticu bio važniji od tjelesnog i mentalnog stanja naših predsjednika i političara? Kao biračica, želim znati što 'kupujem'.

Vi predajete mladim ljudima koji će sutra biti u vrhu hrvatskog društva. Kakve odlike vidite kod njih? Razaznaju li se kod njih psihopatološke karakteristike? Što činite kad ih uočite? Koje savjete dajte studentima? Završavate s ocjenom da je 'budućnost mračnih osobnosti - svijetla?

Postoji niz istraživanja koja govore kako psihopatske ličnosti biraju poslove i zanimanja gdje će njihove tendencije doći do izražaja. Čini se da je to najviše prisutno kod zanimanja koja uključuju biznis, upravljanje drugima i slično. Zanimljivo će možda biti spomenuti kako se u istraživanjima pokazalo da je varanje na ispitima usko povezano sa značajkama psihopatije. To je, nadalje, povezano s nedostatkom zabrinutosti o poštenom ili moralnom ponašanju. Za oba problematična ponašanja imamo lijeka, primjerene kazne i mnogo učenja o etičnom poslovanju i odlučivanju te društvenoj odgovornosti. To je ono što je u našoj kontroli. Sljedeća ključna stanica je razgovor i testiranje za posao.

Kontekst poslovanja i politički kontekst se neće mijenjati zasigurno. Jedino što se može promijeniti jesu selekcijski i kvalifikacijski procesi za odabir kandidata i zaposlenika na, prvenstveno, najodgovornije, a zatim i ostale radne pozicije. Budući da je taj zadatak teško odraditi, vjerujem da je budućnost te averzivne i mračne osobnosti u poslovnom i političkom svijetu svijetla.