Nakon što je za tportal Aleksandra Kolarić napisala zašto podržava Zlatka Komadinu, objavljujemo tekst Bojana Glavaševića, bivšeg pomoćnika ministra branitelja i friškog SDP-ovca koji objašnjava zašto će svoj glas na unutarstranačkim izborima u SDP-u dati Zoranu Milanoviću. On je tvrd čovjek, s kojim je ponekad teško komunicirati i s kojim nema 'small talka', no za njega će i najžešći protivnici, piše Glavašević, reći da je jedan od najboljih političara koje je stranka iznjedrila
Unutarstranački izbori u SDP-u, odnosno, preciznije, kampanje kandidata za predsjednika stranke, na momente su atmosferu unutar stranke činili nepodnošljivom. Osobito u zadnjih mjesec dana i osobito među članovima i članicama koji se ne kandidiraju ni za jednu funkciju. Moram priznati da sam s prilično velikim čuđenjem svjedočio nekim situacijama u kojima je atmosfera na momente bila, da se vrlo figurativno izrazim, bratoubilačka. Kažem 's prilično velikim čuđenjem' jer, iako sam tek od nedavno član stranke, smatram da nisam politički laik, da imam vrlo solidno razumijevanje odnosa kako u mojoj tako i u većini drugih političkih stranaka u Hrvatskoj; unatoč svemu tome, do danas mi nije jasno zbog čega mnoge moje stranačke kolegice i kolege smatraju da se SDP nalazi na nekakvoj sudbinskoj prekretnici koja bi nas, valjda, trebala ili odvesti među zvijezde ili u politički zaborav. Vjerujem da tome doprinosi i općenito trenutno stanje u hrvatskoj politici - klimava, nesigurna Vlada, nepovjerenje građana u institucije i političare, svaki mjesec sve vidljivije u anketama, revival i rehabilitacija ustaštva, utjelovljena u likovima i (ne)djelima kako viđenijih članova Vlade i vladajuće koalicije, tako i u gaženju po slobodi medija i govora na 'državnoj daljinovidnici'. Razumljivo je da se dio tih strahova prelio i na unutarstranačke izbore, ali stvoren je dojam kao da dvojica kandidata za predsjednika stranke, Zlatko Komadina i Zoran Milanović, nude članovima dva drastično različita, bolje rečeno, međusobno nespojiva, svjetonazora i programa.
Međutim, ako malo bolje pogledamo programe dvojice kandidata, ustanovit ćemo kako supstancijalnih sadržajnih razlika nema. U tekstualnoj verziji svojeg programa Zlatko Komadina najviše se fokusira na pitanje unutarstranačke demokracije, a tekstualna verzija programa Zorana Milanovića prijedlog je šire političke platforme SDP-a koji se u jednoj točki dotiče i unutarstranačke demokracije. Bio sam na predstavljanjima programa obojice kandidata - na njima su se fokusirali, vjerojatno potaknuti tekstualnom verzijom svojeg suparnika, na pitanja koja su snažnije adresirana u suparnikovu programu. Tako je Komadina na svojem predstavljanju govorio o svojem viđenju sektorskih politika SDP-a, a Milanović se više fokusirao na unutarstranačku demokraciju.
Po pitanju unutarstranačke demokracije, oba kandidata zalažu se za proširenje principa biranja 'jedan član, jedan glas' na sva stranačka tijela. Dakle, ni tu nema razlike.
Jedan od prigovora Milanoviću iz Komadinina kampa bio je da 'Komadina okuplja, a Milanović potencira podjele mi - oni. Ta je teza barem donekle bazirana na Milanovićevoj retorici iz kampanje na parlamentarnim izborima. Ona se, međutim, nikada nije odnosila na unutarstranačke odnose, dapače, vrlo je jasno bila kontekstualizirana - da na ovim parlamentarnim izborima birači biraju između dva različita svjetonazora, onog demokratskog (mi, koalicija Hrvatska raste) i onog koji to nije (oni, Domoljubna koalicija). Osim toga, činjenica da je Milanović dobio duplo više potpisa podrške za svoju kandidaturu za predsjednika SDP-a ne samo da demantira tezu da članstvo smatra kako njegova retorika izaziva podjele; naprotiv, govori da Milanović itekako okuplja.
S druge strane, jedan od prigovora Komadini iz Milanovićeva kampa odnosio se na sumnje u Komadininu sposobnost da podnese teret vođenja stranke te Komadininu ideju da stranku vodi sa svoje aktualne pozicije župana. To argumentiraju Komadininim povlačenjem s ministarske pozicije, a smatraju i da je vođenje stranke full time job, odnosno dužnost koja nije spojiva s drugim poslom. Ipak, Komadinino povlačenje s ministarskog mjesta ne može biti indikativno za njegovu sposobnost da vodi stranku jer su to ipak prilično različite dužnosti. Isto tako, i način obnašanja dužnosti predsjednika stranke ovisi o tome tko dužnost obnaša. Istini za volju, Komadina o svom konceptu dužnosti predsjednika stranke nije mnogo govorio (govorio je o drugim segmentima unutarstranačke demokracije).
Ovdje bi trebalo reći i da su Komadina i Milanović godinama surađivali u Predsjedništvu stranke, bolje nego Komadina i neki drugi stranački kolege i bolje nego Milanović i neki drugi stranački kolege. Komadina je počeo glasno kritizirati Milanovića tek unazad godinu dana. A i kad ga je počeo kritizirati, nije, primjerice, dao ostavku na mjesto potpredsjednika (!) stranke i na taj se način distancirao od Milanovićeve stranačke vlade. Vrhunac Komadininog prosvjeda protiv načina na koji Milanović vodi stranku bila je vrlo rana najava kandidature za predsjednika stranke i odbijanje mjesta na koalicijskoj listi na parlamentarnim izborima. Dok je ovo prvo, po mojem sudu, sasvim u redu - ipak slabi Komadininu uvjerljivost. Ovo potonje, po mojem mišljenju, bio je vrlo loš potez jer, ako u subotu bude izabran za predsjednika stranke, Zlatko Komadina neće imati mogućnost govoriti u Saboru i direktno se obraćati premijeru i članovima Vlade. A to je za predsjednika najjače oporbene stranke velika mana.
Zaključak je, zapravo, da se razlika između Komadine i Milanovića prije svega ocrtava u njihovim karakterima.
Zoran Milanović tvrd je čovjek. Ne samo tvrd, nego i težak, tvrdoglav, u nekim situacijama beskompromisan, a pamti kompletnu povijest odnosa s nekim - i dobro i loše. S njim ponekad nije lako komunicirati jer kod njega nema praznog hoda, nema small talka, onih malenih, besmislenih komadića razgovora koji ne služe razmjeni informacija nego, najčešće, simboličkoj potvrdi međusobnih odnosa među komunikatorima. Zbog toga se neki ljudi osjećaju nelagodno dok razgovaraju s njime. Međutim, članovi stranke u subotu biraju predsjednika, a ne najboljeg prijatelja. Čak i neki od najžešćih protivnika Zorana Milanovića o njemu će reći da je jedan od najboljih političara koje je stranka ikada iznjedrila. I bit će u pravu.
S Komadinom sam imao mnogo manje osobnog iskustva. Ono što jesam imao bilo je pomalo nezgrapno - vjerujem najviše zbog generacijskog jaza između njega i mene. Ipak, mogu reći da je Komadina nesnalažljiv, ili barem nesiguran u javnoj komunikaciji. Sjećam se novinarskog pitanja nakon predstavljanja njegova programa na Iblerovom trgu: 'Gospodine Komadina, kako to da ste neposredno nakon izbora bili zadovoljni rezultatom koji je SDP ostvario, a sada ga kritizirate?'. Komadina je odgovorio, nakon pauze, da je 'on esdepeovac i trudio se do zadnjega držati leđa vodstvu stranke'. Zašto, ako je već dugo glavni kritičar vodstva (kojega je, opet podsjećam, i sam dio)?
Također, Komadina se na istom predstavljanju upustio u pomalo čudno komentiranje onoga što je 'imanentno' ljevici i desnici, što mi je također ostavilo dojam lošeg komuniciranja. Ipak, mnogi stranački kolegice i kolege za Komadinu kažu da je vrlo korektan čovjek i da je suradnja s njime uvijek kvalitetna.
Tko god u subotu bude izabran za predsjednika SDP-a, mislim da je za samu stranku najbolje da nađe zajednički jezik sa svojim protukandidatom i da zajedno spuste tenzije koje su nastale u kampanji. Na kraju dana, iz programa oba kandidata vidljivo je da imaju vrlo slične poglede na sva važna pitanja. Svaka članica i član odluku moraju donijeti sami za sebe, na temelju vlastitih iskustava. Moj glas dobit će Zoran Milanović.
