Ovom njegovom odlukom zaobiđena je javna rasprava, izmijenjena odredba Ustava prema kojoj pravo upisa u prvi razred srednje škole trebaju imati svi kandidati pod jednakim uvjetima i prekrojena odluka Ustavnog suda kojom je ukinuto pravo izravnog upisa prvo djeci branitelja, a potom nedavno i djeci iseljenika.

Kako se to dogodilo?

Ministar je spornu odluku donio na temelju Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi koji mu daje diskrecijsko pravo da Pravilnikom propiše elemente i kriterije za upis neovisno o općim ustavnim načelima i omogućuje da zaobiđe konkretne odluke Ustavnog suda.

Zakon zapravo omogućuje ministrima da redefiniraju koncept jednakosti, a u ovom konkretnom slučaju omogućio je da se djeci političkih elita osigura da odmalena dobiju priliku da se uče elitizmu.

Ustavni sud izjednačuje, pravilnici preinačuju

Zanimljivo je da je pravo izravnog upisa donedavno vrijedilo za svu djecu obitelji koje su radile u inozemstvu. Do 2014/2015. imali su ga svi kandidati koji su se najmanje dva od posljednjih četiriju razreda prethodnoga obrazovanja školovali u inozemstvu.

Kako je došlo do sužavanja prava na djecu elita i kako je ono zaobišlo javnu raspravu?

Prije svega treba istaknuti da tradicija 'jednakijih među jednakima' u povijesti hrvatskog obrazovanja nije novost. Prvo su pravo na izravan upis, uz uvjet prelaska bodovnog praga, imala djeca branitelja, no Ustavni sud ga je ukinuo 2006. godine.

Potom su to pravo imala djeca gastarbajtera i dužnosnika koji su bili na radu u inozemstvu. Iseljenici su pokušali isposlovati da se ono zadrži i u novom Pravilniku no zahtjev nije prošao ocjenu ustavnosti, a Ustavni sud u ožujku ove godine ukinuo je taj članak XX koji ima ga je davao.

Opravdanje: Stres teških uvjeta

Budući da je članak ukinut, on uopće nije bio predstavljen u nedavnoj javnoj raspravi. U Pravilnik je ušao na prijedlog Ministarstva vanjskih poslova, bez uvažavanja mišljenja drugih, kojih nije ni moglo biti jer ta tema nije bila dijelom rasprave. MZOS odluku opravdava teškoćama s kojima su u obrazovanju i odrastanju suočena djeca dužnosnika na radu u inozemstvu, ali i činjenicom da je njihov broj malen što znači da svojim izravnim upisom neće zauzeti previše mjesta u najtraženijim školama.

Zašto isti kriteriji ne vrijede i za svu gastarbajtersku djecu jednako, pod istim uvjetima, mada ona nerijetko prolaze slične stresove iz još opravdanijih razloga - potrage trbuhom za kruhom, u MZOS-u nam nisu objasnili, osim što su naveli spomenute argumente - da dužnosnici ne rade u inozemstvu svojevoljno, da se češće sele, te da ne mogu birati hoće li i kada boraviti u inozemstvu. Naravno, jasno je da ministar nije mogao ići protiv odluke Ustavnog suda koji je ukinuo cijeli članak XX. No zanimljivo je da se ipak odlučio iskoristiti diskrecijsko pravo, odnosno mogućnost da Pravilnikom tu privilegiju osigura djeci političke elite. Za pretpostaviti je da će ona vrijediti sve dok netko ne zatraži ocjenu njezine ustavnosti, odnosno dok Ustavni sud i nju ne ukine preciznim izrijekom.

'Na javnu raspravu MZOS je stavio dokument bez članka XX iz prethodne Odluke, no u Pravilnik je konačno uvršten novi članak, uvažavajući primjedbe MVP-a, u sklopu javne rasprave o dokumentu. U primjedbama je između ostalog navedeno da se djelatnici MVP-a upućuju na rad u inozemstvo iz državne institucije, bez mogućnosti izbora vezano za termine odlaska i povratka te trajanja službe. Njihova djeca izložena su stresnim i zahtjevnim uvjetima brze prilagodbe na novu životnu i obrazovnu sredinu, na novi jezik, nastavni program, običaje i prijatelje, sele se najčešće nekoliko puta i školuju na nekoliko različitih stranih jezika prilagođavaju se svaki put iznova na različite obrazovne sustave, a vrlo ih je malo', stoji u obrazloženju MZOS-a.

Pravo nemaju ni Romi, ni siromašni ni djeca s poteškoćama

Teško je ne primijetiti da su djeca državnih dužnosnika ovim pravom izravnog upisa koje im garantira prvi korak u ostvarivanju privilegiranog puta do kvalitetnog obrazovanja, diplome i karijere u neusporedivo povoljnijem položaju u odnosu na drugu djecu koja nailaze na teškoće u školovanju - imaju pravo kakvo nemaju ni Romi, ni socijalno ugrožena djeca, niti djeca s poteškoćama u učenju. To je potpuno suprotno trendovima u najrazvijenijim europskim zemljama s najkvalitetnijim obrazovnim sustavima u kojima se puno energije ulaže upravo u izjednačavanje djece u pristupu kvalitetnom obrazovanju.

Primjerice, djeca koja se školuju prema individualiziranom programu, poput one s disleksijom ili ADHD-om, mogu izravno upisati pet škola, odnosno češće samo tri koje im na temelju njihovih sklonosti, ali još više ocjena i sposobnosti odabire Služba za profesionalno usmjeravanje Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje. Iskustvo pokazuje da su to najčešće škole koje ne otvaraju širom vrata za sve moguće putove akademskog napretka odnosno da su to škole za kojima ne vlada neka naročita jagma.

U MZOS-u potvrđuju da djeca dužnosnika mogu ostvariti izravan upis u škole po želji, ali ne baš u sve – iznimke su škole poput umjetničkih i glazbenih.

'Upis nije bezuvjetan za sve škole već postoji uvjet da zadovolje na ispitu sposobnosti i darovitosti u školama u kojima je to uvjet za upis', kažu u MZOS-u.

Zašto se sport boduje, a glazbeni ne?

Na naše pitanje zašto je kultura u podređenom položaju u odnosu na sport, jer se ostvarenjima u glazbi ili plesu ne dobivaju dodatni bodovi, a natjecanjima u sportu da, u MZOS-u su nam odgovorili sljedeće:

'Dodatni bodovi ili izravni upis kandidata postignutih na natjecanjima iz znanja i u sportu se vrednuju za upis u srednje škole prema onim elementima kojima su pod jednakim uvjetima prema jednakom nastavnom planu i programu, i uz jednak pristup mogli pristupiti svi učenici u Republici Hrvatskoj te se mogu vrednovati jedino sposobnosti, a ne i mogućnosti učenika. Stoga, vrednuju se i boduju rezultati kandidata postignutih na državnim natjecanjima iz znanja te iz natjecanja školskih sportskih društava jer su ta natjecanja jednako dostupna svim učenicima u Republici Hrvatskoj dok glazbena natjecanja to nisu.'