U travanjskom napadu, koji se sastojao od 300 projektila i dronova, većinu su presrele snage SAD-a, Izraela, Britanije i Jordana. Listopadski napad s 180 balističkih projektila pokazao je da je veći postotak raketa probio obranu. Ipak, čini se da su one koje su prošle prouzročile relativno malu štetu: nekoliko kratera, djelomično srušena školska zgrada i višestruki udari na izraelsku zračnu bazu koja je još uvijek operativna, piše Business Insider.

Unatoč svim prijetnjama Irana, izraelska vojska, infrastruktura i javni moral ostali su netaknuti. Ova otpornost podsjeća na Ukrajinu, čije je stanovništvo izdržalo dvije godine ruskih raketnih napada, ali se i dalje nastavlja boriti.

Je li opasnost od balističkih projektila prenaglašena?

Pitanje je važnije nego ikada, piše obrambeni stručnjak Michael Peck za Business Insdider. Prije pedeset godina, SAD i Sovjetski Savez posjedovali su većinu svjetskog raketnog arsenala. Danas postoji 31 nacija koja ima balističke projektile, uz nedržavne skupine kao što je Hezbollah. S tolikim brojem raketa u svijetu, vjerojatno je da će se koristiti u budućim ratovima.

Prijetnja balističkih projektila – koji slijede balističku putanju, dižu se do ruba atmosfere ili u svemir, a zatim padaju poput topovske kugle – datira iz vremena prije 80 godina, neposredno prije svemirskog doba. Godine 1944. nacistička Njemačka lansirala je V-2, koji se smatra prvim vođenim balističkim projektilom na svijetu.

Gotovo 3000 V-2 projektila lansirano je na ciljeve u zapadnoj Europi, od kojih je oko polovica bila usmjerena na Britaniju. Britanskoj javnosti smrt iz zraka nije bila strana; već su izdržali napade bombardera Blitza i V-1 bombi "zujalica" koje su bile preteča današnjih krstarećih projektila. Ali barem je to oružje moglo biti otkriveno, dajući ljudima vrijeme da se sklone ili da ga protuzračna obrana obori.

Hitleru 'čudesno oružje' nije donijelo pobjedu

V-2 bio je drugačiji: penjao bi se 60 milja do ruba svemira, a zatim se zabijao u metu bez upozorenja. Hitler je obećao njemačkom narodu da će "wunderwaffe" (čudesno oružje) donijeti pobjedu. Umjesto toga, V-2 je potrošio znatne resurse, ali nije ozbiljno naštetio neprijateljevoj sposobnosti ratovanja niti je slomio potporu stanovništva ratu.

Jedan od problema bila je točnost. Nijemci su procijenili da je vjerojatna kružna pogreška – standardno mjerenje koliko blizu 50% projektila pada na cilj – bila gotovo tri milje za V-2. Do 1945. američki bombarderi B-17 imali su CEP od četvrt milje.

No, pravi problem bila je nosivost. Bojna glava V-2 sadržavala je samo jednu tonu eksploziva, isporučena projektilom koji se mogao upotrijebiti samo jednom. B-17 Flying Fortress nosio je četiri tone bombi, a britanski Lancaster mogao je baciti sedam tona, a ovi zrakoplovi mogli su letjeti na desetke misija.

Naravno, postojali su troškovi – i rizici – za posadu. Ali SAD i Britanija letjeli su s po tisuću bombardera: čak i ako točnost nije bila savršena, sam broj bombi razorio je gradove i pred kraj rata uništavao kritičnu infrastrukturu poput rafinerija nafte. Međutim, ni ova ogromna operacija nije uspjela slomiti njemački moral.

'Rat gradova'

U 1980-ima dogodio se "Rat gradova", kada su Irak i Iran ispaljivali stotine balističkih projektila na urbana područja. Unatoč desecima tisuća civilnih žrtava, moral ni u jednoj zemlji nije pao, a iransko-irački rat trajao je osam godina.

Godine 2015. pobunjenici Huti u Jemenu, koje podržava Iran, započeli su kampanju bombardiranja Saudijske Arabije, uključujući i balističke projektile. Iako je nanesena određena šteta naftnim postrojenjima, cilj je bio politička prisila protiv saudijske intervencije u Jemenu, a ne sveopći napad na kraljevstvo.

Nije da konvencionalni balistički projektili nisu smrtonosni, osobito moderne verzije. Rani žiroskopski sustavi navođenja na V-2 zamijenjeni su preciznijim inercijskim navođenjem: interkontinentalna balistička raketa Minuteman ima prijavljeni CEP od oko 130 stopa, što je dovoljno za nuklearnu bojevu glavu, ali ne i za precizan udar na malu metu.

Za napredne raketne sile poput Amerike i Rusije, inercijsko navođenje može se nadopuniti drugim sustavima, poput GPS-a, i ugrađenim radarom povezanom s kartom terena. Američke GPS-navođene rakete ATACMS, primjerice, pokazale su se prilično preciznima u Ukrajini.

'Paradoks preciznosti'

Ironično, to može dovesti do onoga što je jedan stručnjak nazvao "paradoksom preciznosti". Preciznost nije uvijek jednaka učinkovitosti: ako pametna bomba promaši svoju metu, naknadni udari za izvršenje misije mogu uzrokovati jednaku kolateralnu štetu kao i nevođeno oružje.

U tome leži privlačnost balističkih projektila za tehnološki manje napredne nacije i militantne skupine. Čak i ako nisu precizni, sama prijetnja dugometnog projektila mogla bi prisiliti ili odvratiti protivnika. Iran, s procijenjenih 3000 balističkih projektila, ima niz dizajna različite točnosti, neki temeljeni na sovjetskom Scudu ili sjevernokorejskom Nodongu.

Teheran tvrdi da njegove najnovije rakete imaju CEP od oko 65 stopa, što je sumnjivo s obzirom na nepreciznost nekih projektila u travanjskom napadu. CEP manji od 100 stopa može biti dovoljan za oštećenje velikih ciljeva poput zračnih baza, luka i rafinerija nafte.

Protiv precizne mete, poput određene zgrade, to možda neće biti dovoljno. A da bi došle do mete, ove rakete moraju proći sve sposobnije sustave protuzračne obrane poput Patriota, Aegisa, Arrowa i Iron Domea.

Mogu li balistički projektili dobiti rat?

Ovo podsjeća na raspravu iz Drugog svjetskog rata, kada su zapovjednici savezničkih bombardera tvrdili da će bombardiranjem njemačkih gradova pobijediti u ratu bez potrebe za kopnenom invazijom.

Ipak, čak i nakon što su saveznici bacili 2,7 milijuna tona bombi na Europu, Treći Reich nije se predao dok saveznički tenkovi nisu ušli u Berlin. Ni preko 7,5 milijuna tona ubojnih sredstava nije prisililo Sjeverni Vijetnam da prekine rat protiv Južnog Vijetnama.

Iranske rakete nisu spriječile Izrael da nastavi kampanje u Libanonu i Gazi, niti će vjerojatno to učiniti. Iranskih 3000 projektila zvuči impresivno, ali čak i da su svi lansirani na Izrael istovremeno, neki bi se pokvarili pri lansiranju, neki bi bili presretnuti, a treći – koliko je teško procijeniti – promašili bi cilj.

Na kraju, količina eksploziva koja bi pala na izraelsko tlo bila bi manja od jednog savezničkog bombarderskog napada iz Drugog svjetskog rata.

Proliferacija balističkih projektila predstavlja opasnost. S preciznim sustavima navođenja mogu oštetiti vitalne ciljeve. S obzirom na manju preciznost, mogu poslužiti kao terorističko oružje protiv gradova. Ali ne mogu sami dobiti rat.