Biznis s električnim automobilima buknut će u sljedećim dekadama i pitanje svih pitanja je kako učiniti nova vozila dovoljno konkurentnima dosadašnjim koje pogone fosilna goriva. Jer, ako svakih sto metara morate puniti ili mijenjati bateriju na koju odlazi pola težine automobila i pola njegovog prostora, onda električna perspektiva i nije nešto bajna. Najnoviji špijunski skandal tiče se upravo osjetljivih Renaultovih patenata vezanih za električnu propulziju, napajanje, arhitekturu vozila, troškove i općenito ekonomski model kompanije. 

Renault je u suradnji s Nissanom utukao četiri milijarde eura u razvoj električne tehnologije, aspirira na čelno mjesto u novoj automobilskoj industriji, no bit će teško trčati uz bok najvećim konkurentima. Kinezi najavljuju da će u sljedećih nekoliko godina u iste svrhe investirati 11 i pol milijarde eura. Prva investicija, čini se, bila je kupovanje par francuskih slatkih tajni.

Jučer je ministar za proračun François Baroin izjavio da vlada ne baca sumnju ni na Kinu ni na ijednu drugu zemlju poimence. 'Renault je žrtva globalnog ekonomsko-obavještajnog rata, baš kao i mnoge druge velike kompanije', kaže dalje šef francuskog budžeta, očito vrlo svjestan implikacija otvorenog sumnjičenja Kine.

S druge strane, putanja novca je više manje jasna. Trojica inkriminiranih Renaultovih zaposlenika imala su otvorene račune u lihtenštajnskim i švicarskim bankama na koje je kroz niz posrednih transakcija za prikrivanje tragova sjelo prvo 130.000, a potom i pola milijuna eura. Izvorno su uplaćeni u Pekingu s računa korporacije za električnu energiju. Tako barem glasi pravorijek privatnih istražitelja koje je uposlio dnevnik Le Figaro, no interna istraga u Renaultu, koja traje već nekoliko mjeseci, također je sugerirala Kinu kao konačnu destinaciju prokrijumčarenih podataka. Jedino još Sarkozy i ministarska svita, kao, nemaju pojma.

Čudesna pogubljenost Elizejske palače inspirirana je s par nimalo pjesničkih detalja. Prvi je da je francuski izvoz totalno ovisan o Kini i želi u budućnosti biti još ovisniji. Baš kao i u slučaju njemačkog Daimlera i Volkswagena, Renault neizmjerno želi prodor na kinesko tržište. U trgovinskoj igri su bajkovite cifre. Sjetimo se samo deala koji su krajem prošle godine uglazbili kineski predsjednik Hu Jintao i Sarkozy. Proizvodnja više od 100 zrakoplova tipa Airbus za 14 milijardi dolara. Pa izvoz francuskog urana, tehnologije... Sarko se vratio u Pariz sa skoro 30 milijardi dolara kineskih investicija.

Ne zaboravimo, Renault je još uvijek djelomice državna kompanija (točnije, sa 15-postotnim udjelom). Odnosi na relaciji Pariz – Peking plodniji su nego ikada i ne bi bio pretjerano reći da inače samouvjereni i prepotentni Sarko pred Hu Jintaoom uglavnom glumi francusku sobaricu. Tko bi zaboravio njegovo rezolutno odbijanje pojavljivanja na Olimpijskim igrama pred nešto više od dvije godine 'zbog nasilja u Tibetu', da bi se odjednom skrušeno pojavio na stadionu objašnjavajući da mu je to dužnost kao predsjedavajućeg u Europskoj uniji. Bilo je još par sličnih vratolomija gdje je francuski šef pokazao nevjerojatnu savitljivost pred Dalekim istokom. Tipa last-minute odbijanje dogovorenog susreta s Dalaj Lamom na sugestiju kineske vlade. Na spojak s nasmiješenim duhovnjakom poslao je Carlu Bruni, što je ovaj iz nekog aseksualnog razloga doživio kao uvredu.

Špijunska afera u Renaultu ima i svoj 'bonus track'. To je notorna činjenica da su Francuzimožda i najveći industrijski špijuni kontinentalne Europe. Još od vremena s početka osamdesetih kada su otkrivene bube pod sjedalima biznis klase na komercijalnim letovima Air Francea, do nedavne depeše Wikileaksa u kojoj direktor njemačke kompanije za satelite OHB Technology piše o Francuskoj kao o zlom carstvu koje je industrijskom špijunažom oštetilo njemačku ekonomiju više nego Rusija i Kina zajedno.

E, da. Trebali su malo bolje zaviriti u te kroasane.