Općeprihvaćeno vjerovanje da se s tonućeg broda prvo spašavaju žene i djeca zapravo je samo 'priča za malu djecu', jer je nedavno švedsko istraživanje pokazalo da brodolome preživljava dvostruko više muškaraca nego žena, a kavalirstvo se javlja isključivo onda kad su muškarci na njega prisiljeni pod prijetnjom strijeljanja, kao što je to bilo na Titanicu.
Dva dana prije stogodišnjice najpoznatije svjetska pomorske tragedije mediji su se raspisali o rezultatima istraživanja dvojice ekonomista sa sveučilišta Uppsala, Mikaela Elindera i Oscara Erixona, koji su na 82 stranice obradili 18 najvećih brodskih nesreća u proteklih 160 godina, od potonuća britanske fregate Birkenhead koja je nestala u Indijskom oceanu 1852. godine do havarije turističkog broda Bulgarije prošle godine na ruskoj rijeci Volgi.
Rezultati su potpuno porazni po viteštvo muškaraca jer pokazuju, kao što su istaknuli i sami autori istraživanja, da u za život pogibeljnim situacijama vlada pravilo - 'Spašavaj se tko može', budući da je u svim nesrećama, u kojima je poginulo 15 tisuća ljudi, preživjelo tek 17,8 posto žena u odnosi na 34,5 posto muškaraca.
Ne samo to - istraživanje je pokazalo da u brodolomima stradava najviše djece, dok je najveća stopa preživljavanja zabilježena među brodskim časnicima, uključujući kapetane, i posadom. 'Očekuje se da posada spašava putnike, ali naši rezultati pokazuju da kapetani i posada češće preživljavaju od putnika', kaže u pisanoj izjavi Elinder.
Zašto onda postoje tako pogrešna, ali duboko uvriježena vjerovanja da muškarci najprije puštaju žene i djecu da se spase i da 'kapetan tone zajedno sa svojim brodom"? Zbog Titanika. Najpoznatija i medijski najeksploatiranija pomorska nesreća u povijesti, koja je obrađena i u švedskom istraživanju, doista odudara od zaključaka studije. Od 2224 putnika na Titaniku, 15. travnja 1912. život je izgubilo njih 1514, ali je među 710 spašenih bilo 73,3 posto od ukupnog broja žena na brodu, 50,4 od ukupnog broja djece i samo 20,7 posto muškaraca.
Dok je Titanik tonuo, orkestar je svirao, a muškarci su doista stajali po strani i u čamce za spašavanje puštali žene i djecu. No, na žalost, to nisu činili iz viteških pobuda, nego iz prisile. Presudna je bila odluka kapetana Edwarda Smitha koji je naredio spašavanje žena i djece, zaprijetivši da će posada ustrijeliti svakog muškarca koji se ogluši o naredbu. Suočeni s time, muškarci su se povukli i tako su spašena djeca i žene s Titanika.
Jasno je da je kapetan Smith, čovjek takvog morala, odbio napustiti Titanik i potonuo je sa svojim brodom. No samo su petorica kapetana u nesrećama obuhvaćenim istraživanjem naredila spašavanje žena i djece prije muškaraca, i tu je odnos preživjelih muškaraca prema ženama i djeci bio nešto manji nego inače, ali su rezultati istraživanja pokazali da je broj preživjelih žena i djece nadmašio broj preživjelih muškaraca samo u slučajevima kad im se prijetilo silom.
'Pokazatelji s Titanika su iznimka, a ne pravilo kad je riječ o pomorskim nesrećama', naglašava se u izvješću švedskih znanstvenika.
