'S jedne strane Iran, a s druge pet nuklearnih sila (SAD, Rusija, Kina, Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska) i jedna ekonomska velesila (Njemačka) pokušat će u kritičnom trenutku za Bliski istok pronaći rješenje ili barem put do njega. U međuvremenu su Bliski istok i Sjeverna Afrika doživjeli tektonske političke promjene. Zaoštrili su se ionako zategnuti odnosi između Irana i Izraela, pri čemu izraelske vlasti optužuju Iran da nastavkom svog nuklearnog programa predstavlja neposrednu opasnost i za Izrael i za mir u regiji. Službeni Teheran, dakako, takve optužbe odbacuje pravdajući ekonomsku potrebu za nuklearnom energijom. I dok se prije nekoliko tjedana već kalkuliralo o konkretnom broju žrtava u slučaju izraelskog napada na Iran i iranskog protunapada, novi pregovori u Istanbulu barem privremeno daju šansu diplomaciji', kazao je za tportal Boško Picula s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

Picula smatra da postoje tri ključna razloga zašto bi to bilo tako. Naime, prema njegovim riječima, nakon povlačenja iz Iraka krajem 2011. i grčevitih pokušaja da se sličan scenarij realizira i u Afganistanu 2014, SAD jednostavno treba predah na Bliskom istoku tim više jer se fokus američkih vanjskopolitičkih interesa i ciljeva već premjestio na Daleki istok. Novi bliskoistočni rat, i to između dvije vojno i politički najmoćnije zemlje u regiji, gurnuo bi ovaj dio svijeta u novu, neizvjesnu spiralu nasilja.

'Mada i izraelska i iranska vlast zbog važnih izbora dogodine – parlamentarnih u Izraelu i predsjedničkih u Iranu – nepopustljivošću stječu dodatni legitimitet kod kuće, SAD je kao veto-akter najmanje zainteresiran za eskalaciju sukoba, upravo zbog svojih predsjedničkih izbora u studenome', navodi Picula i dodaje kako je Obama eliminacijom Osame bin Ladena i odlaskom iz Iraka ostvario dio ciljeva na Bliskom istoku te mu novi ratni sukob politički ne odgovara.

'Drugi je razlog obnavljanja pregovora na vrhuncu zaoštravanja izraelsko-iranskih odnosa pokušaj da regionalne sile nađu kakve-takve održive moduse međusobnog komuniciranja sa ili bez posrednika. Činjenica da je Iran prihvatio Istanbul kao mjesto pregovora iako su Turska i Iran na suprotnim stranama u aktualnom unutarsirijskom sukobu, svjedoči da prostora za kompromis ipak ima', naglašava Picula.

Treći se razlog, navodi Picula, odnosi na upitnost sankcija kojima zapadne zemlje, konkretno Europska unija, mogu utjecati na iranski stav oko nuklearnog programa.

'Zamrzavanje iranske imovine i zabrana trgovine energentima ne mogu Iranu kao izvozniku nafte i plina toliko dugoročno naštetiti koliko mogu stvoriti probleme u kratkom roku europskim zemljama uvoznicama iranskih energenata, poglavito onima u sredozemnom bazenu koje su i u najtežoj ekonomskoj krizi. Ako neće Europa, iransku će naftu kupovati Kina i Indija, i to uz visoku cijenu', naglašava Picula i dodaje da iako u odnosu pojedinih dijelova međunarodne zajednice prema ovom pitanju licemjerja ne nedostaje, pregovori Irana i svjetskih sila o gabaritima korištenja nuklearne energije mogu koristiti svim stranama. Kao što i njihova propast može štetiti svima.

'Na njima Iran potvrđuje status regionalne sile bez koje je mir nemoguć; Izrael daje prednost međunarodno sponzoriranim pokušajima mirnog rješenja konflikta; Turska čini još jedan korak prema poziciji vanjskopolitički najaktivnijeg aktera na Bliskom istoku, dok SAD dokazuje da je i dalje onaj koji ovdje kaže posljednju riječ', smatra Picula.

Prema njegovom mišljenju, aktualni se pregovori mogu odužiti i zastati, ali i suprotno: opravdati mišljenje da je diplomacija jedini put rješavanja ovakvog tipa sukoba.

'Osobito na Bliskom istoku, na kojem njegova inačica hladnog rata lako može preći u pravi rat', zaključio je Picula za tportal.