'Socijalna kompetencija odnosi se na sposobnost djece (a kasnije odraslih ljudi) da se što bolje snađu u nekim društvenim situacijama. Prije svega uče kako se ponašati u pojedinim sredinama', kaže nam dr. Ćorić.

'Osim društvenog ponašanja, važno je da djeca imaju uvid u svoje osjećaje, njihovo razumijevanje, prepoznavanje osjećaja kod drugih ljudi, ali i mogućnost empatije. To sve pomaže djetetu da zna kako reagirati u određenim situacijama', smatra psihologinja.

Roditelji i okolina veoma bitni

Svako dijete već ima razvijene pojedine vještine u skladu sa svojom dobi. Jedna od tih vještina svakako je i socijalna kompetencija na čiji razvoj najveći utjecaj imaju roditelji.

'Obitelj uvelike utječe na razvoj socijalne kompetencije zato što kompetencija obuhvaća različite aspekte razvoja i usvajanje različitih znanja i vještina, a dijete se prvenstveno razvija u krugu obitelji. Stoga obitelj primarno utječe ne samo na razvoj djeteta nego i na njegov kognitivni razvoj', tumači nam Ćorić.

Iako se osnovni obrasci ponašanja preuzimaju od roditelja, na razvoj kompetencije tijekom odrastanja utječu i druge društvene skupine.

'S vremenom dolaze i vršnjaci, ostali članovi socijalne okoline, tete u vrtiću, profesori u školi koji dosta vremena provode s djecom, a tu je i društvo koje šalje određene poruke ponašanja djeci', kaže psihologinja.

'Djeca se najbolje razvijaju u okruženju koje ih podržava, gdje se s njima puno razgovara. Uz podršku, toplinu i davanje odgovora što je dobro, a što nije, važne su i neke granice, nadzor kako bi dijete znalo što je ovaj put dobro učinilo, a što bi možda idući moglo bolje napraviti', objašnjava nam dr. Ćorić.

Agresivno ponašanje moguće

Socijalna kompetencija razvija se kod svakog djeteta. No postoje li neki neprihvatljivi obrasci ponašanja kod djece?
'Postoje djeca koja nemaju svoje obrasce ponašanja, možemo reći da su manje socijalno kompetentna. To se vidi kroz neka neprimjerena ponašanja kao što su situacije kada dijete ne poštuje neka pravila ponašanja, nije u mogućnosti nekoga poslušati do kraja i stalno mu upada u riječ ili ne može na nenasilan način riješiti neki problem', kaže psihologinja.

Kako bi se umanjila mogućnost da dijete i u budućnosti sve nesuglasice sa svojom okolinom rješava agresivnim ponašanjem, roditelji bi trebali izbjegavati fizičko kažnjavanje.

'Kada dijete ima problem, a roditelji ga fizički kazne, šalju mu poruku da je to način na koji se problem rješava. Istovremeno roditelji ne žele da dijete na taj način rješava sukobe s ljudima iz svoje sredine', tumači Ćorić.

Kada treba psihološka pomoć?

Ako roditelji nisu u stanju sami utjecati na agresivno ponašanje svoje djece, potrebno je potražiti pomoć psihologa.

'Roditelji se javljaju samoinicijativno, ponekad ih upute institucije poput škole kada je u pitanju dijete koje se teško nosi s nekim frustrirajućim situacijama u emocionalnom smislu, pokazuje neke smetnje u ponašanju i neprilagođena su ponašanja dosta razvijena u smislu da je dijete prkosno, pokazuje neposlušnost ili opozicionarnost. Ključan je i rad s roditeljima, jer što je dijete manje, imate više posla s roditeljima, više razgovora', objašnjava psihologinja.

'Ključna su savjetovanja i edukacije kako roditelji mogu pomoći, ali se i dijete može uključiti u neki oblik tretmana, ovisno o onome što njemu primarno treba - emocionalni razvoj ili usvajanje nekih primjerenih oblika ponašanja. Svako dijete treba primarno procijeniti i vidjeti što njemu primarno treba', za kraj nam je rekla prof. Ćorić.