"Uskrsnuće se, zato, istinski slavi tako da odbacimo svoju skeptičnu narav, svo­ju sumnjičavost, svoju uplašenost, razočaranost i povučenost u nas same pred otvorenim pitanjima i problemima, da pred izazovima bračnog i obiteljskog, profesionalnog, gospodarskog, društvenog i političkog života izađemo iz svoga groba u kojega smo se zavukli, te da dopustimo da se povijest razvija i da se povijest spasenja koja je utkana u ljudsku povijest također odvija dalje", poručio je nadbiskup Hranić.

Govorio je i o čovjekovoj vječnoj preokupaciji o tome je li smrt kraj.

"Budući da je ljudski život tako kratak i prolazan, jedino presudno pitanje s kojim se suočava svatko od nas je pitanje što se događa s čovjekom kad se prekine nit njegova života, kad ga polože u grob? Je li grob doista zadnja postaja poslije koje ništa više nema? Na to pitanje postoje samo dva moguća odgovora: da ili ne", rekao je nadbiskup Hranić.

Ljudi koji kažu da sa smrću sve završava, nastavio je Hranić, posve su okrenuti ovoze­maljskom životu i onome što on može pružiti.

"Međutim oni drugi, koji su uvjereni da postoji život i nakon smrti, trude se ovdje na zemlji živjeti s pogledom na taj budući život te su zato svjesni da naša ovozemaljska ljudska mjerila nisu i jedina, da naše ljudske prosudbe i sudovi nisu konačni te da nam je svima jednom stati pred Boga", rekao je.

Dodao je kako je Kristovo uskrsnuće jedina prava zraka nade koja je prodrla u smrtnost našega ljudskog života. "To je jedino uže spasa koje nam je pruženo nad provalijom koja zjapi nad našom ljudskom sudbinom", poručio je nadbiskup Hranić.