'Sad ću zvat Jadrana Marinkovića, pa ćete dobit svoje!', stara je splitska uzrečica (ili prijetnja) koja se može čuti još tamo negdje od osamdesetih godina prošlog stoljeća, a u nekim situacijama samo bi on mogao pomoći. Višestruko nagrađivani reporter i radijski voditelj ove srijede odradio je, čini se, svoju posljednju emisiju, u petak napunio okruglih 65 godina i objesio mikrofon o klin. Šteta, zaista šteta
Svoju novinarsku i radijsku karijeru Marinković završava s formalnim statusom mentora, najvišim mogućim u svojoj redakciji, no u neformalnom smislu nešto je puno više. Kad bismo se služili možda i neprimjerenom analogijom, za Splićane i Dalmatince on predstavlja sinonim za dežurni telefon i savjest grada, jer nema tog problema koji nije riješio. Za hrvatske pomorce pak Marinković je neka vrsta svjetovnog svetog Nikole, njihova zaštitnika: nema onoga tko je 'tukao' more i nema mornarove žene kojima ne prođu trnci kad čuju njegov glas.
To je on, Jadran, poznat i kao 'Pomorska večer'.
vezane vijesti
Svakog ponedjeljka od 20 do 24 sata, i tako punih 66 godina, ova emisija predstavlja prozor u svijet obiteljima koje prate svoje najmilije na oceanima, ali i samim pomorcima koji se javljaju makar da poruče da su dobro. U prošlim vremenima to je bio poprilično zahtjevan pothvat, no posljednjih desetljeća bilo je dovoljno poslati e-mail ili običnu SMS poruku. Običaj se ipak nije izgubio, a Marinković je - uz dužno poštovanje kolegama iz Dubrovnika, Zadra, Rijeke i Pule, koji se izmjenjuju za mikrofonom - njezin zaštitni znak. Od 38 godina staža, točno 36 godina radio je baš na toj emisiji.
'U zadnje vrijeme nešto češće sam se pojavljivao na televiziji i u novinama pa su ljudi malo navikli na moju facu, ali najčešće me prepoznaju kad progovorim. Cijelu karijeru trudio sam se biti s ljudima i osluškivati što misle i što žele, a to se uvijek dobrim vraća. I osobno i profesionalno', govori nam Marinković dok sjedimo u kafiću neposredno uz splitski centar HRT-a. On i živi u neposrednoj blizini, pa će po svemu sudeći nakon odlaska u mirovinu nastaviti s ritualom jutarnjih kavica na istom mjestu - mada vjerojatno na posao neće ići. U matičnoj kući, naime, po svemu sudeći neće se uklopiti u 'financijske planove'.
'Ako me trebaju ili žele, spreman sam. Ako ne trebaju, bogu hvala. Ali siguran sam da neću raditi nigdje osim na Hrvatskom radiju i Radio Splitu: odlazak na neki drugi radio bio bi mi kao da prospem cijelu svoju karijeru u more. Onda je bolje da se oprostim na vrhuncu, kao Janica', smije se Marinković.
Samo da se nabroji njegov novinarski opus trebalo bi potrošiti poprilično prostora, pa ćemo se koristiti taksativnom metodom: 'Akcija - reakcija', 'Lampica', 'Četvrtkom u četvrtu', 'Sridom u sridu', 'Zeleni megaherc', 'Radio Jadran', 'Tisuću bisera', 'Podvučeno plavim', 'Auspuh' - dio je iz mora emisija koje je osmislio ili je na njima radio. Ukupno, kaže, bilo ih je nekih sedam ili osam tisuća, neke i u trajanju od četiri do pet sati, dakako uz tjedne plovidbe valovima u 'Pomorskoj večeri'.
'Kao mlad, dvije godine proveo sam na brodu i to mi je dalo sasvim novu dimenziju: naučio sam što su red i disciplina, kako prati i peglati za sebe, što to znači kolektiv i koliko je važno uklopiti se u njega. Još bitnije, shvatio sam da su za državu pomorci važni isključivo zbog love i da su mahom svedeni na porezni broj. Usvojene su razne ludosti o 183 dana godišnje zbog kojih moraju ispunjavati prijave poreza, ukidan im je beneficirani radni staž, dok je istovremeno on nastavio vrijediti za pokazivače smjera na željeznici… Da, borili smo se protiv svih tih ludosti i bila mi je čast', kaže Jadran.
Požalio nam se i da u hrvatskoj javnosti i medijima naprosto nedostaje mora: nema više ni specijaliziranih časopisa ni mjesečnika, a razni magazini bave se prije svega jahtama i gliserima, dok je malog čovjeka sve manje i manje. Eto, kaže, istresao se.
U Splitu i Dalmaciji je, rekli smo, osim po svom plavom štihu Marinković prepoznat kao lokalni gazda, posrednik u rješavanju problema, pravi glas malog svijeta. Bilo da se radi o niskom naponu u kakvom selu bogu iza nogu, bilo problemima s prometom i parkiranjem, bilo nemaru i neradu institucija. Rekli smo već, često se može čuti prijetnja 'Zvat ću vam Jadrana' - evo, baš uoči razgovora za tportal saslušao je priču vlasnice frizerskog salona kojoj će čudnim spletom administrativnih gibanja račun za odvoz smeća preko noći, umjesto da se 'korigira', narasti za okruglih 400 posto.
'Uvijek je to bilo tako: možda mi je najdraža bila emisija 'Četvrtkom u četvrtu' jer smo još u doba komunizma kroz humor nastojali probiti neke granice, jer smo se dvosmisleno osvrtali na povlaštenu kastu, jer smo ozbiljno kritizirali praksu dodjele kadrovskih stanova i propitivali liste čekanja, jer smo među prvima otvorili telefone slušateljima i pustili ih da govore, pa i psuju uživo - a onda se, jebiga, morali ispričavati. Glazbeni urednici također su jako bitni: sjećam se kad je pokojni Zdenko Runjić pokušao eksperimentirati sa stranim pjesmama, pa je kod ljudi prokuljao bijes i vrlo brzo smo odustali od toga. I danas urednici imaju važnu ulogu, a ja se uvijek trudim da u mojim emisijama ne sastavljaju liste pjesama unaprijed. Kvragu, pa ne možeš istu muziku staviti ako vani dere bura ili jugo, nije to - to', objašnjava nam Marinković, dodajući:
'Radio je medij koji nikad neće izumrijeti, koji je uvijek najbrži i koji je uvijek uz tebe - u autu, na brodu ili u kafiću, na poslu ili u zahodu, u ratu kada treba oglasiti uzbunu i u miru kada zove na veselje.'
A što ako se HRT ipak odrekne jednog svog 'brenda', kako se danas lijepo kaže? Ništa, odgovara on: ima svoj kafić, svoju rutinu i svoju ekipu za ove hladne dane. A kad zima malo popusti, eto njega na Pelješcu: žena tamo ima kućicu, tu su barka od četiri metra s pentom od pet konja, dva parangala, borša peškafonda, tri vrše i dozvola za rekreativni ribolov, koju će kao penzioner plaćati sto kuna.
'A ima i nešto maslina i dvadesetak voćaka - ako ne budem mlio na radiju, onda ću malo kopat…'
