O sudbini Vukovara više ili manje sve je poznato, kao i o herojskom Glavaševićevom kraju, no sama Biljkova crno-bijela fotografija u posljednjih je dvadeset i kusur godina također imala zanimljiv životni put. Radi se, naime, o vjerojatno najkorištenijem ratnom dokumentu i ujedno slici koja je najviše puta ukradena njenom autoru. Valjda nema hrvatskog medija koji je nije neovlašteno koristio, a na popisu su i deseci knjiga, monografija, letaka i plakata - pa čak i, eto, udžbenici za osnovne i srednje škole.

Sam Matko Biljak, pak, svjestan je da se radi o vrijednom i autentičnom ratnom dokumentu i ne pada mu na pamet krenuti s njegovom komercijalizacijom, no posljednjih mjeseci dao se u akciju kako bi zaštitio barem dignitet vlastitog rada. ‘Ta fotografija je simbol ratnog dostojanstva u Hrvatskoj i nema nikakve šanse da na njoj zarađujem novac, no osnovna autorska prava moraju se poštivati. Valjda nema zahtjeva koji sam odbio, ali reda mora biti. Dakle, neka se barem zna tko je vlasnik’, govori splitski fotoreporter za tportal.

Od tog rujna 1991. godine Biljak je pošteno odgulio punih pet godina ratnog staža i valjda nema kutka Hrvatske i Bosne i Hercegovine iz kojega nisu stizali njegovi dramatični uraci, zajedno s fotografijama kolege Bože Vukičevića, pokojnih Željka Maganjića i Mila Kovača, te niza ostalih majstora koji pripadaju već slavnoj splitskoj školi fotografije. Slobodna Dalmacija je još od svog nastajanja usred Drugog svjetskog rata, pored teksta njegovala i kult novinske fotografije te u svojoj arhivi čuva neprocjenjivo povijesno blago, a u vremenima Domovinskog rata je najsustavnije pokrivala sva ratišta u Hrvatskoj.

Matko Biljak je, kažemo, odradio svojih pet godina na frontu, za vrijeme kojih je tri puta bio i zarobljen - a jednom, na Baniji, doslovce vođen na strijeljanje. Čovjek se nakon traumatičnih ratnih iskustava svejedno vratio urednom građanskom životu i u međuvremenu izrastao u jednog od najcjenjenijih hrvatskih fotografa. Godinama je surađivao s Reutersom, koji je tri njegove fotografije uvrstio u svoju ‘Golden Prints’ kolekciju, za ‘Getty Images’ snimao je foto eseje, a njegova djela objavljivana su u valjda svim svjetski relevantnim medijima - Newsweeku, Der Spiegelu, Sternu, Timesu, LA Timesu, Washington Postu, Guardianu, Paris Matchu, Le Figarou, Usa Today...

Imao je četrdesetak skupnih i šest samostalnih izložbi, desetak knjiga i monografija, fotografije su mu i u stalnom postavu Hrvatskog povijesnog muzeja i splitske Galerije umjetnina, a s nabrajanjem pustih nagrada ne vrijedi ni započinjati. Već petnaestak godina, osim u svojoj Slobodnoj Dalmaciji, radi i kao umjetnički fotograf splitskog Hrvatskog narodnog kazališta - gdje je, kako s ponosom ističe, naslijedio velikog Antu Verzottija

‘Imam li status branitelja? Ne, niti sam ga tražio... Mislim da imam jednu spomenicu, ali ni u to nisam potpuno siguran - no bilo bi pristojno da mi barem ne kradu slike’, kaže Biljak u polušaljivom tonu. Hrvatska se, priznaje, od Eldorada za neovlašteno korištenje fotografskog rada posljednjih godina ipak pomalo sređuje, zahvaljujući i radu Zbora fotoreportera HND-a, ali ga fascinira da sama i država i dalje ne pokazuje ni najmanju brigu za građu nastalu u vrijeme Domovinskog rata.

U onom svakodnevnom fotoreporterskom poslu mu je, priznaje, i dalje najzanimljivija reportaža, kao vrh novinarske forme u kojoj se pronalaze samo talentirani i spremni fotoreporteri, a pored toga i ‘life’ fotografija.

‘Moje mišljenje je da nikada u povijesti nije bilo više fotografija u opticaju, a da kvaliteta nikada nije bila manja! Danas i vedro nebo predstavlja vijest, kao da smo zaboravili bilježiti život oko sebe. Moj savjet svima, a posebno kolegama: snimajte ljude...’