'Harlem Shake' jedna je od onih stvari zbog kojih je stvoren internet: nekome padne na pamet smiješna ideja i snimi video, stotine tisuća ljudi diljem svijeta to vide i pomisle ej, ovo je baš fora, 'oću i ja tako!' pa i sami snime video na istu ideju i svi se dobro zabavimo na tjedan-dva prije nego što krene opet neka nova viralna groznica. (Osobni favoriti: onaj s norveškom vojskom i onaj Stickypond Krajine).

Činilo se da će 'Harlem' biti samo još jedan u moru memova koji dođu i prođu, ali se nenadano pretvorio u komad glazbene povijesti tako što je, zahvaljujući novim Billboardovim pravilima prema kojima se odsad uračunavaju i klikovi na YouTubeu, uletio ravno na prvo mjesto američke top-liste singlova.

Posao mjerenja popularnosti pjesama sam je po sebi oduvijek bio problematičan. Jer ako se, primjerice, računa samo prodaja singlova, onda liste, posebno u ovakvim recesijskim vremenima, odražavaju ukus ne toliko nacije, koliko privilegiranijeg sloja društva koji raspolaže s više novca za takve male luksuze.

A ako se računa samo radijski airplay – kao što je slučaj u Hrvatskoj – onda se dogodi da, recimo, Robbie Williams izda singl kao što je 'Different', koji se malo kome svidi i krahira praktički svugdje (64. mjesto u rodnoj mu Britaniji! I to nakon što mu je prethodni singl bio #1!!!), osim u Hrvatskoj, gdje završi na drugom jebenom mjestu Croatian Airplay Charta samo zato što su valjda svi ovdašnji radijski urednici pomislili: 'To je Robbie! Njega svi vole! Nitko nema ništa protiv Robbieja, jelda! Ajmo onda vrtjeti i njegov novi singl do iznemoglosti, koga briga kako zvuči, to je Robbać, ne!?'

Nema jednog jedinog mjerila po kojem se može precizno odrediti popularnost neke pjesme u danom trenutku; takvo što se ne može precizno odrediti čak ni kombinacijom više mjerila, nije sad to neka egzaktna znanost. Jest da se kombiniranjem više različitih mjerila dobije top-lista koja je bliža nekakvom, ajde recimo, 'realnom' stanju 'na terenu', ali i tada ostaje pitanje – kako točno kombinirati ta mjerila?

Billboard, na primjer, kombinira digitalnu prodaju, airplay i streaming, uključujući po novom i, eto, preglede na YouTubeu. Trenutačno prvoplasirani 'Harlem Shake' Baauera u razdoblju od tjedan dana bio je treći najprodavaniji singl u SAD-u, bio streaman 103 milijuna puta (uzgred budi rečeno, YouTubeov softver sada je već dovoljno razvijen da može automatski detektirati bilo koju pjesmu u bilo kojem klipu – tako da je u računicu išla i svaka viralna inačica 'Harlem Shakea', kad ju je god gledao netko iz SAD-a te se zavrtio na manje od 10 posto radijskih stanica pod Billboardovim monitoringom.

Drugoplasirani 'Thrift Shop' Macklemorea i Ryana Lewisa je pak bio najprodavaniji singl (šesti tjedan zaredom!), bio četvrta najpuštanija pjesma na radiju i bio streaman desetak milijuna puta.

Ukratko, imamo dva singla koji su se u tjedan dana skoro pa jednako dobro prodavali, a razlikovali su se po tome što se jedan puno više vrtio na radiju dok se na drugi puno više klikalo na netu: ovo potonje očito je uvelike odnijelo prevagu, jer po Billboardovoj metodologiji 'Harlem Shake' sjeo je na tron s tri i pol puta više chart pointsa od 'Thrift Shopa.'

Što će ga reći da je, po takvoj metodologiji, lako moguće da bi i 'Friday' Rebecce Black svojedobno bio zasjeo na prvo mjesto!

I u redu, može se reći da 'popularno' možda prelako poistovjećujemo s 'masovno voljenim' i da je u tih tjedan-dva u 2011. ta pjesma bila stvarno popularna u smislu da su na to svi klikali i da su o tome svi pričali te da ju je bilo gotovo nemoguće izbjeći (a vrijedi spomenuti i da, za nešto što se činilo kao brzopotrošan mem, 'Friday' vodi dosta impresivan zagrobni život. Rebecca ga je bila maknula s YouTubea kad joj je bio pun kufer svega, vratila ga gore nekoliko mjeseci kasnije nakon što je cijela gungula utihnula i otad je nakupio – skoro pedeset milijuna pregleda!).

Ali iako su ljudi klikali da bi se smijali jednoj pjesmi - činjenica i dalje jest da su klikali na 'Friday' prvenstveno zbog nje kao pjesme. A kad pak klikneš na bilo koji od malog milijuna poluminutnih 'Harlem Shakeova', klikneš prvenstveno zato da bi gledao tamo neku ekipu kako se ludira! (Također, većina klikova otpada upravo na te poluminutne 'Harleme': koliko je pošteno tretirati nešto kao hit-singl #1 ako većina ljudi nije čula ni cijelu stvar? Pa to je prije hit-DŽingl!)

A i ono, ne znam kako i koliko uopće YouTube kontrolira te stvari, ali u svakom slučaju, pretpostavljam da je puno lakše generirati umjetne klikove negoli, recimo, podmićivati probrane radijske urednike? Sistem koji stavlja naglasak na faktor streaminga mi djeluje kao podložniji manipulacijama od bilo kojeg dosadašnjeg.

Na kraju krajeva, nisam siguran čak ni hoće li uopće ubacivanje YouTubea u cijelu tu priču učiniti ekosistem popa bogatijim i raznovrsnijim! Jer...

Okej, mogao bi se na top-listama pojaviti pokoji 'Harlem' više, mogli bi na njima viđati i više izvođača koji nisu toliko hitoidni na kalupe mainstreama, ali imaju ogromne armije online fanova tipa Skrillex, ali... Najveće armije online fanova imaju ipak izvođači koji su već na vrhovima top-lista. I onda takvi puste u optjecaj novi spot, pozovu svoje armije da ih podrže sa što više klikova, važnijih nego ikad, i najpopularniji postaju još popularniji, najbogatiji postaju još bogatiji.