Kada je procurila informacija o tome da je vukovarski gradonačelnik Željko Sabo, član Predsjedništva SDP-a, razmatrao na Uskoku mogućnost nagodbe u slučaju pokušaja podmićivanja HDZ-ove vijećnice Marije Budimir, mediji su opet pokušali saznati nešto konkretnije od premijera, predsjednika SDP-a. 'Da ne trošim vaše vrijeme, sad sam pročitao to u novinama, ne znam ništa o tome', rekao je Milanović, poput kakvog slučajnog prolaznika. Je li ga iznenadilo? Jako iznenadilo? Ne znamo.

Je li pomislio možda nešto tipa Pa to je nemoguće, kleo mi se da je nevin! Ne znamo.

'Moram na kraju krajeva i razgovarati s njim. Da vidim uopće što to znači', rekao je Milanović prije nekoliko dana.

Dan danas ne znamo je li razgovarao s njime, samo je procurilo iz svih neslužbenih izvora da je vrh SDP-a zgrožen navodnom namjerom Željka Sabe da se nagodi s Uskokom. A onda je uslijedila tipična novoesdepeovska velika šutnja. Uzalud su novinari vrtjeli brojeve visokorangiranih stranačkih dužnosnika. Ništa, nitko ne uzvraća poziv. Ili su se pokvarili mobiteli, ili ne čuju dobro.

SDP-ovci se naprosto ne usude govoriti o Željku Sabi, o tome što je bilo, što mu se pripisuje, o tome što je snimila Marija Budimir, o tome je li pokušao trgovati s njom ili nije, ne usude se ni izgovoriti, ni relativizirati, niti ocijeniti rad Željka Sabe, prije sumnji, poslije.

Kao da umišljaju da će - ako će dovoljno šutjeti, ako će dovoljno ignorirati tu zvonjavu na mobitelima, sve to nekako nestati.

Ili čekaju da premijer i predsjednik SDP-a osobno o tom slučaju proglasi istinu pa će i oni onda imati naputak, rečenicu koju će moći ponavljati.

Otkad je HDZ-ova vijećnica Marija Budimir objavila da je snimila Željka Sabu kako joj nudi 'sve što poželi' ako bude podržavala SDP-ove projekte u Vukovaru, nikad ova priča nije raspetljana, nikada sadržaj razgovora koji je Budimir snimila pa objavila transkript, nije demantiran na način – da je to što je snimljeno laž ili falsifikat. Sabo je prvo šutio, pa je onda obrazlagao zašto je 'razgovarao' s Marijom Budimir, govorio je o mogućoj montaži pod paskom HDZ-a, ali nikada nije precizno rekao što smatra umontiranim. Vrh SDP-a odmah je proglasio šutnju: nije se mogao čuti ni stav stranke, niti ključnih političara o tome što je Sabo radio.

Zoran Milanović nikad nije izjavio primjerice: Odmah sam nazvao Sabu i raščistio s njim! Sada se već pouzdano vidi da Milanović ima dva modela komuniciranja s grešnim stranačkim kadrom; ili objavi da će 'osumnjičenika' odmah nazvati i riješiti to, kao što je bilo u slučaju Veljka Ostojića i Mirele Holy, ili se upušta u rat preko medija, kao u slučaju Slavka Linića.

Čak je u slučaju Marine Lovrić Merzel Milanović bio otvoreniji, začuđeniji, nije isključivao krivicu.

Za slučaj Sabo Zoran Milanović je iz nekog razloga odmah i odlučno zaključio da će primjenjivati metodu 'ne postoji'. Doslovce je ubrzo nakon pucanja skandala u intervjuu Jutarnjem listu izjavio da za njega taj slučaj ne postoji, nego samo 'činjenična okolnost da su dvije osobe razgovarale'.

Potom ga je zanimalo isključivo kako će taj razgovor tretirati hrvatsko pravosuđe. 'Sve ostalo (osim samog čina razgovora, op. a.) vrlo je sporno, rekao bih čak i opasno za budućnost pravosudne prakse u Hrvatskoj', izjavio je Zoran Milanović.

Nikada, ali baš nikada Zoran Milanović nije pokazao da ga zanima, da ga muči istina. Je li Željko Sabo doista ponudio HDZ-ovoj vijećnici Mariji Budimir 50.000 kuna za prelazak na stranu SDP-a u vukovarskom Gradskom vijeću.

Nikada nismo čuli je li ga pozvao na razgovor. Je li već isti dan kada je objavljen taj zastrašujući transkript o političkom trgovanju nazvao Željka Sabu i pitao ga je li to istina.

Tek sada kada je procurila informacija da vukovarski gradonačelnik Sabo razmatra mogućnost da se nagodi s Uskokom, te bi u tom slučaju potpisao krivnju, potvrdio autentičnost dokaza da je htio politički trgovati, uznemirio se vrh SDP-a. Kažu, naravno, neimenovani izvori, a utihnuli mobiteli ni demantiraju niti potvrđuju, da se Milanović zbilja razljutio.

Je l' Sabo normalan? Ako potpiše krivnju morat ćemo ga izbaciti!

Kako je to sada tema na Predsjedništvu SDP-a? A nakon objave transkripta i pucanja skandala svi su na Iblerovu trgu izjavljivali da nemaju ništa s time, da to nipošto nije stvar vrha stranke, nego nekakvo lokalno natezanje.

Ni danas, naravno, ne javljaju neimenovani izvori i ustrašeni vlasnici ugaslih mobitela da SDP zanima istina, da će, primjerice, morati izbaciti Sabu zato jer je politički trgovao, nego zato što će sada 'potpisivanjem krivnje' nanijeti štetu ugledu SDP-a.

Ne zanima ih mogućnost da je čovjek pritisnut vlastitim problemima, s upravo ugrađenim pacemakerom, možda prelomio da želi reći istinu, da se želi riješiti tereta tog nakaradnog razgovora, da ga možda želi i okajati potpisivanjem krivnje. Zašto nikoga ne zanima ta mogućnost?
Možda Sabo ne želi ostati u tom nekakvom međuprostoru stranačkih smutljivaca, ljudi sa sjenom, s teretom nikad razjašnjenih grešaka. Možda ne želi biti strpan u isti koš s Lovrić Merzel, jer smatra da njegov pokušaj trgovanja za stranačku stvar nipošto nije iste težine na ljestvici političkog lopovluka kao višegodišnje sistematično osmišljavanje izvlačenja novca iz lokalnih blagajni. Možda radije želi imati crno na bijelo potpisanu razumnu dozu krivice umjesto dokazivanja da se snimkom može manipulirati, iako se možda nije manipuliralo. Možda Željko Sabo samo želi sebi 'olakšati dušu'. I osloboditi se, naravno, opasnosti od višegodišnje zatvorske kazne.

Ali ne. Stranka ne da, pa ne da. Kao da mu poručuju čovječe, laži ako treba. Nema oko takvih stranačkih stvari sentimentalnog cmoljenja o istini.

Osam je mjeseci već prošlo od objave transkripta Marije Budimir, a mi bismo trebali povjerovati da premijer cijelo ovo vrijeme nije nazvao Željka Sabu i pitao ga - JE LI TO ISTINA.

Ako se pak Zoran Milanović nije usudio punih osam mjeseci pitati Sabu 'je li to istina' – što nije nemoguće, jer upravo smo otkrili primjerice da se s Toninom Piculom nije čuo godinu dana – ako ga se to nije usudio pitati da si ne pokvari raspoloženje, ili da si 'ne otvara taj problem jer ih ima previše', onda treba zadrži Željka Sabu u Predsjedništvu SDP-a, i kao pokajnika, kao podsjetnik na vlastitu neodlučnost. Kao podsjetnik na omiljenu metodu 'slučaj ne postoji'.