U vremenu kada je sve manje jasno hoće li i kako euro preživjeti, na Otoku raste šizofrenija zbog izbora između opcije da ishode veću ekonomsku autonomiju od eurozone ili da se jače angažiraju za njezin spas. No Velika Britanija nema ama baš nikakav razlog za bahatost. Ne samo da joj ekonomija izrazito ovisi o europskom tržištu, već je i pogađa nezapamćena nezaposlenost unazad 17 godina. Kao prve žrtve padaju mladi
Iz otočke monarhije stižu gadne vijesti. Nezaposlenost je na najvišoj razini od 1994. godine, a u dogledno vrijeme oko 300.000 ljudi može očekivati ili je već pobralo otkaz u državnim službama. Gospodarski rast je mizeran, kućanstva sve manje troše, izvoz pada ili, kako se prozaično izrazio Alan Clarke, ekonomist Scotia Capitala: 'Brojke su katastrofalne.'
Clarke nastavlja u istom tonu: 'To nas ne bi trebalo iznenaditi jer ekonomija raste dvostruko sporije nego je potrebno da bi se održala stabilna nezaposlenost. Činjenica je to koja se neće promijeniti u tako skoro vrijeme, stoga je bolje da se naviknemo na nju', prenosi Reuters. A činjenice prevedene u jezik znamenki izgledaju ovako – 21,3 posto nezaposlenih u dobi između 16 i 24 godine, 1,6 posto više nego u svibnju; 114.000 svježe nezaposlenih (neovisno o dobi) unazad tri mjeseca, čime je populacija na burzi narasla do 2,57 milijuna, najviše od spomenute 1994.
Čak se i ministar rada Chris Grayling usudio reći da brojke nisu nikako pozitivne. Cameronova koalicija nadala se da će ljude skinute s državnog budžeta pokupiti privatni sektor, no to se nije dogodilo. Kako smo nedavno pisali, Bank of England uštrcala je 75 milijardi funti u opticaj ne bi li motivirala lakše izdavanje kredita, povećala javnu potrošnju te time izbjegla novu recesiju, no ekonomisti drže da će britansko gospodarstvo nastaviti slabiti u posljednjem kvartalu ove godine.
A propos odnosa Londona i Bruxellesa, u Velikoj Britaniji raste već ionako izražen euroskepticizam. Nešto desniji torijevci skoro pa navijaju za raspad eurozone da bi se država mogla ponovno postaviti protekcionistički prema Kontinentu. Premda ni sam Cameron nije veliki europejac, ipak barem retorički obećava sudjelovanje u spašavanju europskih kolega. Razlog je isključivo pragmatički: 40 posto izvoza odlazi im u zemlje članice Europske unije. Drugi najveći uvoznik im je SAD, drugo krizno žarište globalne ekonomije. U zbroju s gospodarskim sivilom na vlastitom terenu, nema tu previše prostora za likovanje i uznositost.
