Nikad prije nije bila u ovom dijelu Europe. Od deset geografskih opcija za studentsku razmjenu Joana je odabrala Zagreb. Dovoljno je blizu, dovoljno daleko, glavni je grad i presudno - nije imala nikakvog pojma o njemu. Osim komentara hrvatskog studenta u Augsburgu da su cure u Zagrebu prezgodne i da je grad 'kul'. Sišla je na Autobusnom kolodvoru, padala je kiša, Joana se iznenadila količinom reklama na ulici. Nekoliko dana kasnije upoznala se s ostalom međunarodnom Erasmusovom ekipom: 'Odveli su nas na neki party upoznavanja u fensi klub. Bilo mi je čudno što su angažirali cure u mini suknjama na ulazu koje su govorile 'hi'. Takve stvari ne vidiš u Njemačkoj. Kasnije sam primijetila da su minice kod vas stvarno popularne.'

Cura je upisala nekoliko kolegija na politologiji i ostala iznenađena štreberlukom našeg kurikuluma: 'U Njemačkoj se ispiti polažu tako da na kraju godine napišeš i prezentiraš neki veći rad. Ovdje se sve svodi na citate. Koji autor kaže ovo, a koji ono. Nema nikakvog poticaja na stvaranje vlastitog mišljenja, ne postoji diskusija. I nisam navikla na trosatnu koncentraciju, što se ovdje događa kada su seminari odmah nakon predavanja i obično nemaju veze jedno s drugim. Nije mi to baš jasno. I onda imaš seminar na kojem studenti izlažu radove, nitko ne sluša, a čim završe, svi idu doma.'

Joana je ekspresno pokupila nekoliko domaćih hvalevrijednih tradicija. Prva je da je počela potezati oveće količine kave, drugo - prestala je plaćati kartu za javni prijevoz, treće - navukla se na naše crne pive. Inače sramežljiva, Njemica se socijalno oslobodila u Hrvata. Žao joj je jedino što nije upoznala više lokalaca. Ili da oni koje je upoznala nisu imali neki originalniji set pitanja: 'Često mi je dolazilo pitanje što mislim o izbjeglicama kada bi saznali da sam iz Njemačke. Ljudi bi imali prilično skučena stajališta o tome. Ne svi. Govorili bi mi da ne razumiju izbjeglice koji su pobjegli iz vlastite zemlje. Da zašto nisu ostali i borili se. Odlučila sam ne govoriti više o toj temi.'

Jeftina piva, definitivan plus. Zadimljeni prostori – minus. Cura koja voli učiti u kafićima imala je inauguralnih problema pronaći dobro osvijetljen kafić s tihom glazbom i za nepušače. Za razliku od većine stranaca koji bi Zagreb najradije adaptirali i prebojali u neke čišće boje, Njemica se ful zaljubila u ruševne fasade: 'Kod Zagreba mi je najbolje to što nije savršen. Neke fasade su stare, neke se ruše... Kada mi je mama bila ovdje, stalno je komentirala kako bi se ovo ili ono moglo restaurirati. Pitala sam je – pa zašto?'

Zagrebačkim stanodavcima je očito strahovito napaljujuće odrati Erasmusove studente za stanarinu. Pitam Joanu gdje živi, u kojim uvjetima i koliko plaća. Znači, pričamo o sobici od cca 12 kvadrata, na kraju Petrove ulice prema Maksimiru, gdje grijanje šteka. Iznos: 200 eura plus 50 eura režija. Kažem joj da su je blago opalili po džepu. Cura se ne opterećuje. Sretna je da je uopće našla smještaj jer dogovaranje najma na engleskom jeziku i nije najčešća domaća disciplina.

Pitam Njemicu za najdražu impresiju dosad: 'Šetala sam se s mamom po Maksimiru, malo sam se odvojila, krenula šumskim puteljkom i naletjela na pčelinje saće na tlu. Obožavam med. Nisam mogla vjerovati. Uzela sam ga u ruku, skinula malo meda prstom i stavila u usta... Vrisnula sam od sreće.'

Vrisnula je Joana i kad su joj popalili mobitel i novčanik u bircu u centru grada. Ali nije joj nešto promijenilo pozitivnu percepciju Zagreba. Za razliku od njemačke studentice koja je u svojem završnom izvještaju o studiranju kod nas napisala da nikome ne preporučuje Zagreb, pogotovo ne preko zime. Hladno je i previše se traži na faksu. Eto ideje za novi turistički slogan.