Napredni humanistički projekt, po kakvima je Norveška i inače poznata, postao je svjetski aktualan ovih dana jer se spekulira da bi u njemu mogao završiti Anders Breivik, masovni ubojica kakvog norveško društvo ne pamti, a i u svijetu mu je teško pronaći parnjaka.

Časopis Foreign Policy donosi fotoreportažu o životu u Haldenu, gdje zatvorenici ne da nemaju rešetke na prozorima, nego imaju velike prozore kako bi ušlo više svjetla u ‘ćelije’ opremljene flat screen televizorima, mini frižiderima i kvalitetnim kupaonicama. Zatvorenici džogiraju sa zgodnom plavokosom trenericom, a na besplatni stomatološki pregled odlaze kod privlačne plavokose zubarice. U zatvoru mogu oformiti glazbeni bend, i ne samo to – imaju i profesionalni studio u kojem mogu snimiti album.

O knjižnici opremljenoj suvremenom tehnologijom da se i ne govori: po fotkama se čini da mnoge svjetske obrazovne ustanove mogu samo maštati o sličnim uvjetima.

Zatvorski čuvari i treneri fotografirani su nasmiješeni i idilični, gotovo poput likova na kineskim poštanskim markama s motivima revolucionarne utopije. Ne nose pištolje i navodno ih se potiče da razvijaju prijateljske odnose s kažnjenicima.

'I društvo i pojedinac moraju ostaviti po strani žudnju za osvetom i prestati se fokusirati na zatvore kao na mjesta boli i kazne. Oduzeti osobi slobodu na određeni rok dovoljna je kazna sama po sebi, i nema potrebe za surovim zatvorskim uvjetima’, riječi su jednog zatvorskog službenika.

Istovremeno, Halden se smatra najsigurnijom kaznenom ustanovom u Norveškoj, premda je napravljen od cigle (izbjegavao se beton kako se ne bi pojačavao dojam ‘institucije’), te je arhitektonski ugodno uklopljen u mirnu šumicu na jugu Norveške.

Ta zemlja ne samo da nema smrtnu kaznu, nego maksimalna robija koju se može izreći iznosi samo 21 godinu. Doduše, ta se kazna može dalje produljivati na razdoblja od pet godina, ako se procijeni da je kažnjenik i dalje opasan po društvo. No navodno su takvi slučajevi dosad bili rijetki. U Norveškoj nije cilj kazna, nego rehabilitacija pojedinca.

Kad je riječ o zavorima za osuđene za masovne zločine, ovdašnja javnost svjesna je da visoki standardi postoje i u Nizozemskoj (Haag), ili u Švedskoj (tamo je dio kazne služila Biljana Plavšić). No kad je riječ o kršćanskom načelu praštanja, humanog tretmana i suzdržavanja od osvete, hrvatsko društvo (navodno 90-postotno kršćansko) ima o čemu misliti nad norveškim zatvorskim primjerom. On se ne poziva na kršćanstvo, kao ubojica Breivik koji sebe smatra kršćaninom i borcem za očuvanje Isusove vjere, premda je riječ o ultranacionalistu koji očito nije mnogo mario ni za Isusa ni za Božju zapovijed ‘Ne ubij!’ kada je prošlog tjedna na otoku Utoyi pobio 68 i ranio 66 ljudi, mahom tinejdžera iz mladeži stranke koja se kosila s njegovim svjetonazorom.