Tamo kamo jedri taj tridesetogodišnjak s diplomom Fakulteta za kineziologiju i pasionirani pustolov more je nešto drugačije boje, sunce svijetli danonoćno, ali sa snagom prigušene šparne žarulje, a i vjetrovi se drugačije zovu i pušu iz čistog sjevera. Već drugi put zaredom Igor jedri tamo kamo se dizanje jedra ne smatra uživanjem i razonodom, nego više pokorom s kojom se tek može usporediti ona Odisejeva. Jedina razlika od one 'prave', prepune bogova, intriga, čarobnica i kraljeva, u tome je što u Igorovoj, koja se ovaj put zbivala u Arktičkom krugu, drugih likova osim njega gotovo da i nema.

Prvi put je Igor zajedrio u Skandinaviji 2012, kad je s malim 3,9-metarskim katamaranom na napuhavanje zaplovio od samog Nordkappa na jug do Narvika, zatim preko jezera Tornetrask i rijeke Torne do Baltičkog mora, a potom i do Stockholma, prešavši u 45 dana više od 2.500 kilometara. U srpnju 2015. odabrao je 'sigurniji' brod, ali ruta je bila još više pomaknuta prema sjeveru.

Smještena je na područja oko Sjevernog pola, a Igorova plovidba je trajala 15 dana tijekom kojih je prešao 1.100 milja. Dodajmo tomu četiri dana putovanja automobilom od Ljubljane do Kirksena i šest dana za povratak – sve u svemu 25 dana pustolovine za pamćenje. Kako nekome, uopće, padne na pamet takav put, pitam se dok se uspinjem do Igorovog doma u Ljubljani. Kao da je čuo moje pitanje pa mi je odgovorio da su zameci puta na sjever - u Hrvatskoj.

'Jedrim već od malih nogu. Počeo sam na krstašu s roditeljima. S dvanaest godina počeo sam jedriti ljeti na laseru u klubu Burin u Novom Vinodolskom. Moja mama je iz Zagreba, a u Novom moja baka ima vikendicu. Kako sve prave plovidbe počinju maštom, tako su i ove moje 'hladne' plovidbe valjda začete u maštarijama u Vinodolskom', pripovijeda Igor dok priprema elektroničku prezentaciju na računalu.

'U jedrenju postoji sve što vam može pasti na pamet: prije svega sloboda, puno osobnih izazova, avanture, adrenalina, snova, a sve je nadahnuto velikim pričama poznatih jedriličara. Svaki se jedriličar brzo zarazi željom jedrenja oko svijeta, kao i ja. Pročitao sam sve knjige o jedrenju koje sam dobio i satima surfao internetom tražeći informacije o rutama, brodovima i jedriličarima. Priče o Mirku Bogiću (Hrvatu koji je jedan od ugaonih kamena slovenskog jedrenja) i prvom svjetskom putniku samcu Joshui Slocumu obarale su me s nogu. Već kao klincu solo jedrenje mi je predstavljalo nešto nemoguće, teško dakle, pravi izazov', pripovijeda, a onda, kao da je riječ o sitnicama, skicira svoju jedriličarsku biografiju.

S prvim laserom najprije je na nekoliko dana odlazio pod Velebit, sljedeće godine već je dojedrio od Novog Vinodolskog do Zadra, kasnije sve dalje i dalje. U međuvremenu je položio za yahtmastera, zatim otišao u jedriličarske gastarbajtere u Antibes u Francuskoj. Kao profesionalni član posade jedrio je na Swanu 100 od Palma de Mallorce preko Malte do Francuske. Kasnije je na ruti od Paname do Tahitija prešao Pacifik, a za zabavu je skiperirao po Jadranu, Grčkoj, Bahamima...

'Stalno sam mijenjao jedrilice i tražio novo iskustvo, posebno samačke izazove. Imao sam katamaran Tiki 21 pa sam odjedrio do Dubrovnika i nazad. Druge godine sam se s laserom spustio do Albanije, onda je slijedio projekt Skandinavija, najprije 2012, a sad evo i ovog novog, posebno zahtjevnog iz 2015. Na sve te plovidbe išao sam s puno straha i nesigurnosti. Nisam znao kako će sve proći, ali to je valjda suština avanture. Kad sve znaš, imaš sve karte i svu opremu, onda je to godišnji odmor - ne i avantura', priča pa se s brodova i morskih milja vraća na – glavu.

'Prije nego što se otisneš u glavi moraš proći sve moguće situacije i probleme koji se mogu dogoditi i naći rješenje. Moraš jako vjerovati u sebe. A što se tiče opreme – uvijek imam samo osnovnu. Oprema je skup hobi i tako sam jednostavno išao bez mnogih stvari za koje svi govore da ih trebaš. Na kraju sam vidio da sve to ne trebaš i da je bitno da si suh i na toplom, da nisi gladan i da ima dobrog vjetra. Ne trebaš ni karte ako se doma dobro pripremiš i vizualiziraš svoj put', smije se pa zaključi – psiha zna biti veći problem od opreme.

'Kad si umoran, treseš se od hladnoće, nema vjetra, ali ima puno valova ili te sunce prži u bonaci, a ti bez motora... U svim takvim i sličnim situacijama sve je u glavi. Nije lako držati kormilo po 20 sati jedrenja i uz to još jesti, navigirati, kratiti jedra i - piškiti. I sve to dan za danom. Moraš naučiti kako to prihvatiti kao da ti je gušt, a ne napor. A to možeš tek kad upoznaš sebe, kao i to kako da umanjiš te teškoće. To se uči godinama, a na kraju dođe kao neka vrsta meditacije u kojoj si sve bolji. To je super vijest i znači da ću moći vještinu avanturističkog jedrenja poboljšavati do visoke starosti i biti sve bolji', opet poentira s osmijehom dok mu prstom pokazujem na rutu kojom je plovio.

'Put planiram uz pomoć Google Eartha i interneta. Uvijek nedostaje puno informacija jer malo ljudi jedri tamo kamo ja idem. Ali to je super jer pruža avanturu. Ove godine sam prvi put imao bolju kartu, a mislim da se zove autokarta Norveške', zeza se, a onda se uozbilji.

'Velik izazov bio je početak puta od Kirkensa do Nordkappa. To je četiri dana jedrenja po Barentsovom moru bez jednog broda na horizontu. Srpanj je, more i zrak iste su temperature: pet stupnjeva, s tim što je efekt znatno hladniji jer puše turbohladan vjetar s Arktika. Problem je to što nemaš ni mogućnosti za zaklon ili sidrenje. Moraš jedriti barem 20 sati da nađeš neko selo u kojem se možeš vezati. Uz to te stalno prati zebnja, bojiš se da ne dođe neka oluja, da se ne prevrneš, da se ne potopiš, da ne padneš u more. Sam si i nitko ti ne može pomoći. Rizik je velik. Bilo je to najtežih četiri dana i prava psihička igra. Ostalih 11 u odnosu na to bilo je laganini', prisjeća se najtežeg dijela puta koji je u kopnenom dijelu počeo četiri dana ranije. Krenuo je iz Slovenije i vozio na sjever 2.500 kilometara sve do Kirkensa, tegleći iza sebe u prikolici 5,5 metara dug brodić.

I njega sam, kao i sve ostale svoje brodiće, dobro sredio, preradio i testirao jer moraju sve izdržati. Dosad nisam imao većih problema, tek 2012. mi je u Skandinaviji na drugom brodu puklo kormilo. Zašto male jedrilice? Veću ni ne mogu kupiti! Ali super su. Pružaju veće zadovoljstvo u jedrenju, nego velike, ali na račun komfora. Za pravi godišnji iz nautičkih žurnala treba veliki krstaš. Za avanturu mali je brod super. Ako možeš u svakom trenu rukom dodirnuti more, onda je to pravi brod. Imaš i manje briga oko barke jer ipak nećeš upasti u dugove i biti gladan ako je izgubiš. Kupiš još jeftiniji stari brod i ideš dalje. Ako uložiš previše para u brod, onda ga stalno glancaš i bojiš se da ga oštetiš i da mu zato padne prodajna cijena, a to nikako ne zvuči kao avantura. E da, malu jedrilicu možeš jednostavno preseliti u novo područje za jedrenje', odgovara, a na pitanje kako se fizički priprema za put, kaže: 'Završio sam kineziologiju, osobni sam trener, stalno vježbam zbog sebe i zdravlja. Nemam pojma kako je jedriti ako si couch potatao, vjerojatno bi me sve boljelo već prvog dana, a drugog bih odustao.' A baš na to su ga pokušali nagovoriti u Kirkensu.

'Kad sam stigao u tu luku, oko sedam kilometara udaljenu od ruske granice, odmah sam upoznao neki simpatičan i drag svijet. Dogovorio se za parkiranje u luci (po auto vratit ću se avionom), a dok sam obavljao posljednje pripreme usput sam tim domorocima objasnio kamo ću ploviti. Kad su čuli, odmaknuli su se i pogledali me s takvom zabrinutošću da sam se i ja dodatno prepao. Dolazili su jedan za drugim i stalno ponavljali kako je teško doći do Nordkappa i da nema zaklona. Otišao sam na internet prevjeriti i stvarno – bili su u pravu... Pun straha sam krenuo po fjordu na otvoreno more. Prognoza je bila ugodna: na otvorenom lijep vjetar i orca (vjetar u pramac) prema Nordkappu. Rekao sam im: OK, to znači svaki dan 20 sati jedrenja i hladnoće, psihičke igre, ali za četiri dana (50 milja dnevno) stignem na Nordkapp. Dalje je malo lakše, u tom sam kraju bio 2012. Znam ga, ima nekoliko otoka da se sakriješ, ali još uvijek je sve duboko i teško je sidriti. E da, plima je dva metra i treba biti oprezan i u tom pogledu', prisjeća se, a onda ga jedna od fotografija koje gledamo skrene na 'modna pitanja'.

'S odjećom sam sve riješio još 2012. Odjenem se u tri sloja termoodjeće i dry suit. I nakon toga mi je još hladno jer se na brodu previše sjedi. Srpanj je, ali vrijeme je stalno hladno i oblačno. Vjetar je stalno sa sjevera, do 20 čvorova. Ima i kiše, ali nema nalijeva. Stalno je dan i sunce nikad ne zalazi iza horizonta. Spavaš kad si umoran, zbog bioritma nisam imao problema. Na brodu se u tim uvjetima brzo umoriš. Pogotovo kad skužiš da ti je štednjak zbog lošeg plina pošao kvragu', spominje pa odmah dodaje kako ga je od gladi spasilo 'sniženje u Lidlu'.

'U Lidlu u Kirkensu je bila akcija pa sam kupio 70 konzervi sardela i tost. I tako, jeo sam sardele i tost i čekao svjetla Nordkappa', kaže, a onda se baca na nautička zapažanja.

'Lučice na sjeveru su ribarske. Nema tu turista. Nema ni ribara jer nije sezona za ribolov. Preduboko je za sidrenje i plima je prejaka za vezanje na obalu. Ribarski brodovi imaju svoj sistem za plimu, a moja jedina šansa bili su privatni plivajući molovi. Jednom sam molio vlasnika da provedem jednu noć na njegovom na molu i nije bilo problema. Nije tražio novac, nije ga ni zanimalo tko sam i kamo idem - takvi su Skandinavci. U principu se možeš na balkanski način vezati gdje ti paše, a nitko te ne pita', kaže pa se prisjeća susreta drugih s Norvežanima.

'Stalno su se smijali i nisu mogli vjerovati da plovim tako malim brodom. Na Lofotima sam pitao ribara za informacije, a kada sam rekao da dolazim od Kirksena, tako se smijao da je skoro pukao i dao mi super informacije. Volim kod Norvežana to što te ne gnjave, daju ti mira, a kad ih pitaš, dobiješ dobar i pouzdan odgovor, svi jako dobro znaju engleski. Naše i njihovo more? Jadran je puno komforniji. Ima svega: trgovina, zaklona, puno sidrišta. Ali jedrenje je tu turizam pa sve treba platiti. Zato ima i lokalnih pametnjakovića koji te gnjave bezveze. Na sjeveru se ne plaća i nitko te ništa ne pita. Dok si i ti civiliziran, možeš raditi što hoćeš. Želim vjerovati da bi ostali takvi i ako jednog dana promjena klime s globalnim zatopljenjem od Arktika napravi jedriličarski tropski raj', kaže pa mu sine kako mu se najbolji plovidbeni događaj zbio na - tuđem brodu.

'U Bodu sam se skompao s lokalnim ribarima pa su me pozvali da zajedrim s njima na 100 godina staroj devetnaestometarskoj ribarici na jedra. Koji je to super osjećaj! Brod im nije brz i okretan, ali jedriti na barki s toliko povijesti neizrecivo je iskustvo. A tek sjetiti se da su postojali mornari koji su u tako surovim uvjetima ribarili brodom bez motora! Sa svim svojim 'vijađima' i plovidbama po Skandinaviji nisam im ni šegrt', dometne, pa za kraj klikne na video s plovidbe.

Tu vam je, a ako i vi kliknete na njega, ova priča dobit će sliku i ton. Za 3D doživljaj s vonjem 'friškine', fijukom vjetra i fjordovima koji izgledaju kao na početku svijeta morat ćete se potruditi sami.