Francuskinje marširaju! Novi val ženskog samoosvještavanja krenuo je lani u Italiji kao posljedica Berlusconijevih skandala, a nastavio se u Francuskoj prošlog mjeseca hapšenjem predsjednika MMF-a Dominiquea Strauss-Kahna u New Yorku. Ulični prosvjedi, feminističke parole, potpisivanje peticija i medijska pažnja podsjećaju na događaje iz sedamdesetih i osamdesetih. No nisu li njihove bitke dobivene već tada, a cijela priča o ženskoj ravnopravnosti déjà vu?
Otkako je Strauss-Kahn uhapšen 14. svibnja, pažnju javnosti zaokupile su nebrojene rasprave oko razlika između europskog i američkog poimanja udvaranja, oko liberalnog shvaćanja seksualnosti s jedne i
puritanizma s druge strane, oko granice tolerancije spram agresivnosti, oko ravnopravnosti i moći. I naravno da se još jednom potvrdilo da se radi o razlikama u percepcijama, točnije: o kulturnoj uvjetovanosti tih percepcija. S jedne strane žene na europskom kontinentu imaju veća socijalna i radna prava od Amerikanki, ali istovremeno nemaju odgovarajuću moć i izložene su većem seksizmu.
Ispovijesti, ostavke, peticije i prosvjedi
Ali odjednom kao da se atmosfera promijenila. Tužba jedne anonimne sobarice iz Gvineje odigrala je ključnu ulogu u buđenju samosvijesti Francuskinja. Samo nekoliko dana nakon Strauss-Kahnovog hapšenja javilo se još žena sa sličnim iskustvima s političarima i drugim javnim osobama, a ministar javnih službi Georges Tron zbog dvije tužbe žurno je morao odstupiti s položaja. U medijima je sve više ispovijesti žena, žrtava seksualnog nasilja, koje su se dosad bojale progovoriti. Pojavila se i peticija protiv seksualnog napastovanja koju je potpisala i Carla Bruni Sarkozy, ali i socijalistička kandidatkinja na prošlim predsjedničkim izborima (doduše, nakon što je prvo branila kolegu!) Segolene Royal. A već 22. svibnja na stotine uglavnom mladih žena marširalo su protiv seksizma ulicama Pariza. Zabrinula se i ministrica za solidarnost i društvenu koheziju Roselyne Bachelot, pa je organizatorice i feministkinje pozvala na razgovor. Govoreći nedavno o tužbi i svim tim recentnim događajima u intervjuu za Le Journal du Dimanche, urednica magazina Elle Valerie Touranian rekla je: ‘Ovaj je događaj katalizator. Mnoge se žene pitaju što se stvarno podrazumijeva kao njihov pristanak.’ Vrijeme se računa obzirom na ‘prije i poslije’ tužbe 32-godišnjakinje iz hotela Sofitel New York u Zapadnoj 44. ulici na Manhattanu, zaključila je Toranian.
Što radiš, Borate – Francuska gora od Kazahstana!
Zašto su Francuskinje reagirale upravo sada, na poticaj jednog slučaja nasilja čiju utemeljenost tek treba dokazati na sudu? Usto i bizarnog, jer izgleda da se u slučaju Strauss-Kahn stvarno radi o osobi koja ima ozbiljan problem sa seksualnom agresivnošću. Što su čekale i zašto se nisu usudile progovoriti ranije, ako su neko ponašanje smatrale nasilnim i uvredljivim? Stvar je upravo u tome što se takvo ponašanje u francuskom društvu toleriralo i smatralo dopuštenim, svojevrsnom ‘galskom galantnošću’. Jer, ionako ovdje nije riječ o moralu, nego o moći i moralnim normama kao posljedici te (muške) moći.
Činjenica je da su žene u Francuskoj odavno osvojile pravo na zakonsku ravnopravnost, ali je isto tako činjenica da se ta ravnopravnost nije uvažavala. Primjerice, premda su stranke preuzele obvezu istaknuti jednak broj ženskih kandidata na izborima, radije su plaćale kaznu nego poštovale taj zakon. Zato u parlamentu Francuske 82 posto mjesta zauzimaju muškarci. Kako piše International Herald Tribune, u izvještaju o jednakosti spolova Svjetskog ekonomskog foruma (WEF) za 2010. Francuska je na 46. mjestu, iza SAD-a, Kazahstana i Jamajke. A u vodstvu najuspješnijih kompanija (prema indeksu CAC 40) žena nema. Nakon desetogodišnjeg razdoblja između 1970. i 1980, kada su žene ostvarile realan napredak, nikakvi im zakoni ne pomažu u izjednačavanju plaća, njihova prosječna plaća danas je manja za 20 posto, a na tržištu rada žene se sve više gura prema nesigurnim, privremenim i loše plaćenim poslovima…
Ovaj odnos moći ogleda se i u načinu na koji su ugledni muškarci skočili u obranu Dominiquea Strauss-Kahna. Tako je, recimo, bivši ministar kulture Jack Lang izjavio ‘pa nitko nije umro’, dok je novinar i publicist Jean-Francois Kahn rekao kako se ionako radi samo o ‘zavirivanju pod suknju služinčadi’, 'troussage de domestique', kako se to vjekovima kaže (i nažalost prakticira) u Francuskoj. Obojica su se kasnije morala ispričati zbog tih, kako je u javnosti ocijenjeno, seksističkih komentara.
Unuke Simone de Beauvoir
Sociolozi pak ocjenjuju da ovaj novi val pobune vodi nova generacija žena razočaranih neispunjenim obećanjima društva o ravnopravnosti, koje su sada našle povod i uočile priliku da dignu svoj glas. S obzirom da je Simone de Beauvoir objavila francusku feminističku Bibliju ‘Drugi spol’ još 1949. godine, pobuna njenih unuka je dobra, ali i pomalo tužna vijest. Po tko zna koji put pokazuje se da se za ženska prava mora uvijek boriti iznova i da to moraju činiti žene same jer to nitko neće učiniti umjesto njih. Političke stranke danas uglavnom nemaju nikakve programe namijenjene ženama, jer se smatra da su one emancipirane u svim vidovima života. Italija i Francuska pokazuju da je stvarnost drugačija.
Da, sobarica je nova, ali priča je stara. Da je tužila nekog biznismena iz američkog Srednjeg zapada, njena tužba sigurno ne bi izazvala skandal svjetskih razmjera. Ovako, tuživši upravo moćnog predsjednika MMF-a, i ne znajući je učinila uslugu Francuskinjama.
