Katkada se čini da određene povijesne epizode moraju završiti baš onako kako su završile. Hrvatska vojska u operaciju Oluja krenula je 4. kolovoza 1995. u pet sati ujutro i razmjerno brzo, na nekim bojištima i lako, slomila jedinice vojske tzv. Republike Srpske Krajine. Zar bi moglo i biti drukčije u sukobu više od četiri milijuna Hrvata sa 150.000 krajiških Srba koji su nastanjivali geografski teško obranjiv, siromašan, slabo napučen prostor?

Istina je da su hrvatske jedinice bile daleko nadmoćnije, brojnije, bolje izvježbane. Imale su potporu nekih važnih međunarodnih krugova. Konačno, kako je i zapisano u Deklaraciji o Oluji koju je u Saboru 2006. predložio bivši zastupnik Hrvatske stranke prava Slaven Letica, ona je bila saveznička operacija, jer su se na istoj strani našle jedinice Bosne i Hercegovine na temelju dogovora Izetbegović i Tuđman.

Posebna je zahvala u tome dokumentu upućena predsjedniku Billu Clintonu i NATO-u, istaknut je protuteroristički karakter Oluje. Bill Clinton bi vjerojatno imao poteškoća prisjetiti se o čemu je riječ; konačno, svaka politička deklaracija govori o trenutku u kojem se donosi, manje o onome što se stvarno i dogodilo. No ostaje činjenica da je obrana Krajine oslijepljena hicima iz američkih ratnih zrakoplova, kao i da je Bihać opstao zato što je slomom Krajine ta zapadnobosanska enklava ponovo mogla disati. Čin predaje 21. krajinskog korpusa pukovnika Čedomira Bulata hrvatskom generalu zbora Petru Stipetiću, nekada svom pretpostavljenom u vrijeme Jugoslavije i JNA, osmog kolovoza 1995. označio je stvarni kraj oružanog otpora RSK. Mada je Istočna Slavonija i dalje bila neslobodna, nije bilo pokreta snaga, prostor je u narednih nekoliko godina mirno reintegriran. Proces je tako postao jedna od najuspjelijih misija UN-a u povijesti.

Srbi su vjerovali u 'duh Velike Srbije'

Sve, naravno, nije moralo završiti kako jest. Mogla se pokrenuti Srbija, koja je Krajinu držala na životu. Moglo je doći do općeg napada na hrvatske gradove ili hrvatska područja u Bosni i Hercegovini. Sve je moglo potrajati nešto dulje, ponovo obnoviti mit koji su mnogi na Zapadu podupirali, kako je srpska vojska neslomljiva i prejaka. Hrvatska premoć, simpatije svjetske javnosti unatoč uplitanju u sukob u Bosni i Hercegovini, mogle su postati nevažne da je kninsko vodstvo prihvatilo neke od prijedloga koji su ranije kolali. Najprije su u proljeće 1994. u Ruskom veleposlanstvu u Zagrebu pokrenuti pregovori hrvatskih i vlasti tzv. Krajine kako bi se 'uspostavilo povjerenje'.

Nezadovoljstvo u Hrvatskoj izazvala je već činjenica da su srpski vojnici - pregovarači bili odjeveni u uniforme, jer su neki držali da se tako zapravo želi iznuditi de facto priznanje. Izgovor je bio bizaran – Krajišnici više nemaju prikladnu civilnu odjeću, rat traje predugo. U Veleposlanstvu Ruske Federacije potpisan je Zagrebački sporazum, otvoren je promet autocestom kroz Zapadnu Slavoniju. Svima u Slavoniji putovanje je odjednom postalo satima bliže i lakše. Činjenica da su, mimo dogovora, okučanske vlasti na nadvožnjaku preko autoceste, duboko u UNPA sektoru Zapad, kasnije postavili table s natpisom RSK, nisu bile toliko propagandno upitne, koliko je velika bila korist od otvaranja priručnih trgovina na odmaralištu Slavena nedaleko od Nove Gradiške. Svima je pokazano kako je velika neimaština u Krajini, jasno se vidjelo razmjerno bogatstvo s hrvatske strane. Liberalizacija prometa, opskrbe energentima, nije značila da se u Kninu suštinski želi promijeniti prilike.

Plan Z-4, tri zapadne ambasade i Rusije po kojima se Srbima u Hrvatskoj, kao uvjet priznanja RH, odobrava poseban status, valuta, kulturna autonomija, što je hrvatska strana nevoljko priznala, bio je za Krajišnike silno povoljan, mada uz pretpostavku da odustaju od osnovnog uvjeta - odvajanja od Hrvata 'Kineskim zidom'. Zato srpska strana u Kninu nije bila za sporazum. Potpuno krivo procjenjivanje, neshvaćanje da je Srbija, za koju su bili vezani, pod sankcijama, da je rat u Bosni i Hercegovini daleko od završetka, a da se hrvatske snage neprestano približavaju Kninu s bosanske strane, trebali su biti vidljiviji alarm.

Sva uvjeravanja bila su uzaludna. 'Oni pričaju neku priču kako će ujediniti sve srpske zemlje, onda im zagusti, pa pozivaju Srbiju u pomoć. Srbija im je dala oružje, poslala im je zapovjednika da ih organizira. Rečeno im je da pregovaraju s Hrvatskom i tako pacificiraju situaciju. Ne! Oni su od toga htjeli veliki spektakl, nebesku dramu', pisao je komentator podgoričkog Monitora kad su operacije u Hrvatskoj već započele. Ili još jasnije, beogradsko je Vreme komentiralo nakon što je sve bilo gotovo, kako je neprestano ponavljanje da je Velika Srbija jedina opcija za Krajinu tu 'nerealnost' učinila toliko 'snažnom da je ušla u svijest i podsvijest velikog broja naroda'. Svi koji su iluziju hranili odgovorni su za to što se došlo do katastrofe, smatrao je beogradski novinar.

Elazar Barkan izraelski je znanstvenik na Sveučilištu Columbia u New Yorku. Bavi se prije svega izbjeglicama za koje kaže da se često vraćaju u zemlju iz koje su jednom otišli, pod jednim uvjetom: da je riječ o većinskom stanovništvu. Manjine se rijetko vraćaju. Tijekom i nakon Oluje Krajina je ispražnjena. Problem je to što su hrvatske vlasti malo učinile da se egzodus zaustavi, još manje da se nakon svega pošalje poruka ostalima da su sigurni u svojoj zemlji, Republici Hrvatskoj. Nezrelost države, nezrelost vlasti koje su trebale učiniti ono što čine pobjednici – biti milostivi i veliki, a ne dopustiti osvetu i onda o svemu šutjeti kao da se ono što se zbilo može tako sakriti – kasnije je bitno otežala da Oluja postane istinski datum okupljanja, a ne vrijeme kada se cijela zemlja nabrusi, kada se mjeri količina politizacije, patriotizma riječima i korištenja prošlog za dnevnopolitičke obračune.

Da je Hrvatskoj doista stalo da se o Oluji govori tako da ona postane datum koji je jedna od uporišnih točaka modernog hrvatskog društva, onda bi se najprije odustao od 19-stoljetnog, kronološkog, koncepta poučavanja povijesti u školama. Uvođenje mature posve je pomelo normalno obrađivanje gradiva drugog polugodišta maturantima, jer se svi pripremaju za završni ispit.

Prije toga političari, ali i povjesničari, trebali bi shvatiti nekoliko temeljnih činjenica: Hrvatska je u Oluji pobijedila. Hrvatska će bolje društvo postati ako shvati da se svijet promijenio i da pravila od prije 60 godina više ne vrijede, da se o zločinima s pobjedničke strane može i mora govoriti odmah. Hrvatska će suočavanjem s onim što se zbilo postati snažnija i bolja, a ne obrnuto. O ratu u Vijetnamu i onome što se tamo događalo znamo prije svega zahvaljujući – američkoj historiografiji, a ne onoj ih Hanoja. Amerika je traumu Vijetnama prevladavala tako da se o svemu govorilo, a tamo nisu pobijedili. Doduše, ako Hrvatska učini zaokret, bit će nekoliko gubitnika. Oni koji politiziraju i koriste prošlost u borbi za političke ili materijalne pozicije zainteresirani su za to da se što dulje ostane u sivoj zoni. Siva zona za budućnost zemlje uglavnom je crna poput 'duge mračne noći'. Ne i za nekolicinu 'patriota'.