Vojna povijest je prepuna primjera vojski koje su iz prijašnjih ratova izvukle pouke i primijenile ih s katastrofalnim učincima u novim sukobima. Isto tako, postoji bezbroj primjera iz povijesti gdje je postojeća tehnika, učestalo i zastarjela, iznijela pobjedu i to više zbog primjenjivanja prikladne taktike u srazu s neprijateljem i njegovim oružjem. Bilo je i ratova i to ne davno koji su trajali desetljećima bez ikakvog uvođenja neke revolucionarne tehnike ili taktike.

Treba reći kako je ratovanje u pravilu nepredvidivo pa sve naučene lekcije iz aktualnog sukoba imaju velike šanse biti pogrešne u slučaju idućeg rata. Takav je djelomično slučaj i s ukrajinsko-ruskim ratom koji, posve neočekivano s obzirom na hrpu dostupne moderne tehnologije, ipak počiva na već prokušanom oružjem koje je tek neznatno nadograđeno, ali se zato mudrije koristi pa su neka već postojeća oružja doživjela pravu renesansu.

Analitičari su od početka sveobuhvatne ruske invazije na Ukrajinu hvalili pojedina oružja kao 'igrače' s potencijalom da promijene tijek cijelog rata. Primjerice, američki prijenosni raketni sustavi Stinger i Javelin omogućili su ukrajinskim braniteljima da uništavaju ruske zrakoplove i oklopna vozila. Turske bespilotne letjelice poput Bayraktara TB2 pokazale su se kao vrlo uspješne protiv ruskih ciljeva, a odnedavno američki topničko-raketni sustavi visoke pokretljivosti (HIMARS) tipa M142 i slični europski mobilni lanseri omogućili su Ukrajini da udara duboko u rusku pozadinu i ozbiljno remeti njezinu logistiku.

Simbioza starog i novog kao ključ uspjeha

Takav pristup i uspjeh svakako snaži duh ukrajinskih branitelja i istovremeno potkopava moral Rusa no valja ukazati kako je HIMARS učestalo hvaljen kao dio ''globalne revolucije u ratovanju'' i to samo zato što može precizno pogoditi cilj na nekih 80 kilometara udaljenosti. Većina zapadnih stručnjaka smatra da je Ukrajina, uz velike dotacije opreme sa Zapada, uspjela preokrenuti rat zbog svoje sposobnosti da učinkovito integrira pojedinačno oružje u tzv. operacije kombiniranog naoružanja koje uključuju i ono koje se smatra zastarjelim. Radi se o koordiniranim akcijama raznih postrojbi koje dio svoje uspješnosti trebaju zahvaliti i potpori zapadnih obavještajnih službi koje nadziru, izviđaju, pronalaze ciljeve i obavještavaju kroz ISTAR operacije. Takve operacije mogu biti prijelomne, premda pobjednici o njima uglavnom šute kako se ne bi smanjio njihov doprinos, ali i izbjegla uzrečica ''ništa bez Amerikanaca''.

Dobar primjer 'simbioze' su turski dronovi TB2 i američki HIMARS-i. Analitičari ukazuju da razlog uspješnosti TB2 iznad bojnog polja leži u udarima HIMARS-a koji su prethodno uništili ruske zapovjedno-kontrolne čvorove i radarske sustave. Ta potpuno logična i ni po čemu epohalna taktika je stvorila rupe u ruskim kišobranima protuzračne obrane koje su potom ukrajinski operateri dronova uspješno iskoristili. Ukrajincima je pritom išao na ruku i ruski problem s koordinacijom, a pojedini neovisni stručnjaci tvrde kako ruska vojna tehnologija dobro funkcionira ako je pravilno raspoređena.

Početni ruski neuspjeh u Ukrajini potkrepljivao je predviđanja da će u budućim ratovima dominirati obrana te da će frontalni napad biti teže izvediv od funkcionalnog sustava obrane. Na taj način se ponajviše razmišljalo jer se smatralo da je u današnje vrijeme nemoguće postići strateško i taktičko iznenađenje pored svih mogućih obavještajnih podataka o kretanju neprijatelja koji se pribavljaju putem satelita. Takva predviđanja pobili su Ukrajinci koji su nedavno izveli uspješnu kopnenu ofenzivu oko Harkiva i to ponajviše zahvaljujući kombiniranim korištenjem dostupnog naoružanja. Pritom se pokazalo da čitav (protu)obavještajni sustav sa svom svojom tehnikom nije imun na taktička iznenađenja.

Podbacio i kibernetički potencijal

Ni kibernetički dio ratovanja nije pokazao svu svoju 'moć' koja se očekivala. Zapadni analitičari podsjećaju kako su ruske kibernetičke operacije dosad bile vrlo ograničene i da je najveći napad bio onaj na mrežu Viasatovog satelita krajem ožujka. Neki od analitičara nude i pojašnjenje te ocjenjuju da su Rusi očekivali slabi oružani otpor Ukrajinaca pa nisu planirali sofisticiranu kampanju ometanja ukrajinske strateški važne infrastrukture. Postoji i mogućnost da se Rusi plaše kibernetičkih udara na Zapad zbog moguće odmazde, da Moskva nema tehnološke kapacitete za takve operacije ili da ih čuva za izravni rat sa Zapadom. S druge strane, Ukrajina se pokazala neranjivom na ruske kibernetičke napade jer je sve svoje obavještajne podatke s poslužitelja fizički smještenih u Ukrajini pohranila u oblake koje hostiraju i održavaju tvrtke na sasvim drugom kontinentu.

Daleko od bojišnice se nalaze i zemaljske postaje satelitskih antena koje opskrbljuju Ukrajince obavještajnim podacima. Jedini problem sa satelitima je bio nedavni kvar Starlinkove komunikacijske mreže koji je uzrokovao pad efikasnosti ukrajinskog topništva. Stoga se može zaključiti da se u budućnosti ne treba u potpunosti oslanjati na kibernetičke sposobnosti ratovanja.

Rat u Ukrajini poveo je raspravu i o zastarjelosti tenkova za koje se prije izravnog ruskog udara smatralo kako će pokazati svu svoju ranjivost i da će ih zamijeniti lakši, manji, brži i pokretljiviji sustavi. Pokazalo se, pak, da su Ukrajinci u protuudaru kod Harkiva itekako koristili tenkove kako bi izveli početne proboje u sinergiji s drugim teškim naoružanjem i bespilotnim sustavima. Stoga i u ovom slučaju 'padaju u vodu' ranija predviđanja kako je tenkovima došao kraj i da je za napad potrebno topništvo, protuzračna obrana i veće količine manjih, lako naoružanih platformi.

Improvizacija kao jedini lijek protiv prerano otpisanih tenkova

Iako je vizualno potvrđeno da je Rusija izgubila više od tisuću tenkova, što je jednako tri tenkovske divizije, tenkovi su i dalje kritični u modernom ratovanju i njihova ranjivost se preuveličava. Za ogromne ruske gubitke bila je presudna ukrajinska kombinacija korištenja švedskih NLAW sustava i američkih Javelina zajedno s bespilotnim letjelicama i ranije dobivenim obavještajnim podacima. Njihovo uspješno samostalno djelovanje bilo bi teško izvedivo, pogotovo kada imamo na umu da se na tenkove mogu ugraditi teške strojnice ili laser koji putem radara mogu pratiti što se događa iznad njih i potom neutralizirati prijetnju poput jurišnog drona.

Teški ruski gubici u oklopu kojim ne oskudijevaju mogu se pripisati lošim planiranjem i pripremom te nedovoljnom potporom pješaštva. Analitičari pritom ukazuju da korištenje Javelina i drugih lakih protutenkovskih sustava u Ukrajini nije pokazalo da je tenk zastario ništa više nego što je to učinila sovjetska maljutka kakvom su arapske zemlje za vrijeme Jomkipurskog rata uništile više od 800 izraelskih tenkova i drugih oklopnih vozila. Tek nakon što su Izraelci usvojili novu taktiku i naučili neutralizirati prijetnju korištenjem velike koncentracije topničke paljbe kako bi odvratili pažnju ili eliminirali operatere maljutki, pao je i broj uništenih tenkova.

Tome treba pripisati i brojne improvizirane metode koje su koristili Izraelci kako bi porazili maljutke poput pucanja ispred tenka kako bi se stvorila prašina ili kretanja naprijed-nazad i pucanja na izvor paljbe. Tu taktiku su kasnije usvojile NATO snage kako bi se suprotstavile prijetnjama koje su predstavljali protuoklopni vođeni raketni sustavi iz snaga Varšavskog pakta, a koriste je i Ukrajinci. Bez tenkova, vojska uključena u kopneni rat velikih razmjera morala bi se osloniti na oklopne transportere i borbena vozila pješaštva kako bi ispunila tu istu ulogu, a to bi dovelo do većih žrtava među ljudstvom i tehnikom. O tome govore i sve češća ruska upotreba teških oklopnih transportera BMO-T temeljenih na šasiji tenka T-72 jer njena borbena vozila pješaštva nisu imala dovoljno oklopa. Stoga i u segmentu oklopa možemo zaključiti da tenkovi ostaju ključna komponenta kombiniranog naoružanja bez kojeg su druga oružja ranjivija.

Produžena budućnost klasičnog topništva

Iskustva iz Ukrajine mogla bi produžiti i budućnost topništva. Iako je manje fleksibilno od zrakoplova, topništvo i dalje nudi neprekidnu vatrenu moć u svim vremenskim uvjetima i bez oslanjanja na avione i helikoptere iz zračnih baza koje su osjetljive na bombardiranje. Stručnjaci za topništvo daju prednost već poznatim oklopnim samohodnim haubicama na gusjenicama koje mogu bolje manevrirati po zlokobnom ukrajinskom blatu od najmodernijih haubica postavljenih na kamion sa šest kotača poput Caesara kakve su Francuzi isporučili Ukrajincima. No i u ovom segmentu treba naglasiti da topništvo nije samo anakrona pojava već čitav ekosustav koji može kvalitetno funkcionirati u kombinaciji s drugim sustavima, podjednako modernijim i onim kojim se smatralo zastarjelim. Valja podsjetiti i da su Ukrajinci značajni dio ruskog oklopa uništili sustavima iz sovjetske ere poput protutenkovskih mina tipa TM-62.

U prvim danima rata u Ukrajini preuveličavala se i uloga dronova. Bespilotne letjelice su u upotrebi još od 80-ih godina prošlog stoljeća, a tek posljednjih dvadesetak godina pružaju svoju ofenzivnu i defenzivnu ulogu. Iako su značajni čimbenik u ovom sukobu, informacije s terena pokazuju da ti sustavi mogu biti poraženi upotrebom protuelektroničkih sustava koji potječu iz doba Varšavskog pakta. I korištenje najsuvremenijih borbenih aviona i helikoptera bilo je predmet prosudbi u ranijim fazama ratovanja. Pokazalo se da ni najsuvremeniji superpokretljivi ruski avioni poput Su-35 i Su-30 ili jurišni helikopteri Ka-52 nisu imuni na zastarjele raketne sustave zemlja-zrak kao što su Tor, Buk i Triumf.

Kako rat u Ukrajini odmiče sve su blaže procjene o nadmoći modernog oružja nad zastarjelim sustavima. Proučavanje vojne povijesti i najnovije lekcije iz Ukrajine ukazuju na oprez pri donošenju brzih zaključaka jer se pokazalo da neka oružja nikako nisu zastarjela, samo ih treba koristiti u kombinaciji s drugim sustavima.