Odrastao sam na Jarunu. Nije mi čudno vidjeti to kako nikome nije pretjerano zanimljiv. U vrijeme kada smo se igrali kauboja i Indijanaca u obližnjoj šumi kod Aquariusa na jezeru su bili možda dva birca i kućica za iznajmljivanje pedalina. U međuvremenu, jarunska rivijera postala je hotspot zagrebačkog noćnog života, a za ljetnih mjeseci nisi mogao naći mjesto na plaži. Ali i to je danas pluskvamperfekt. Par klubova je izgorilo, par propalo.

Nisam neki slatkovodni tip, ali obožavam plivanje. Sasvim dovoljno da mi mozak zakuha na plus 30 i pomislim kako kupanje u Jarunu i nije tako loša ideja. A i da se vratim u djetinjstvo na tren. Uzeo sam ručnik, kupaće i nacrtao se na malom jezeru. Subota popodne. Hm... gdje su ljudi? Na šljunku uz jezero tek tu i tamo neka ambiciozna grupica. U plićaku se brčka najviše dvadesetak djece, bircevi poluprazni. Sjednem na kavu. Pored mene ekipa priča talijanski. Prolaze neki Francuzi. Indijci. Pola sata kasnije stol okupira grupa nizozemskih žena. Mokre od vode, u kupaćima, oduševljene, ali ne znam čim.

Srknem zadnji šus kofeina i sjedam pored njih.

'Bok cure, otkud vi ovdje?'

'Došle smo u Zagreb jer su neki naši rođaci bili ovdje i rekli da je fenomenalno.'

'Pa kako to da ste završile na Jarunu?'

'Htjele smo ići do obale, ali je dva sata vožnje, što nam je previše. A na TripAdvisoru smo saznale za Jarun. Došle smo se opustiti...'

'Vidim da ste se kupale... I, kakva je voda?'

'Savršena! Nije hladna, a ni pretopla. Jedino što nam fali je pješčana plaža. Da se možeš izležavati i šetati po njoj.'

'Pa dobro, ne može svaka plaža izgledati kao da ste u Nizozemskoj. Kakva je vaša usporedba Jaruna s jezerima kod vas?

'Izgleda isto! Osim što je kod vas puno bolja klima. Jedino mi nije jasno zašto nitko ne poslužuje hranu. Evo, sjeli smo ovdje i nema ništa za jelo. Kako ti bircevi preživljavaju ako poslužuju samo piće?'

Zezam se još kratko s Nizozemkama, ali sunce mi se spušta. Ne želim propustiti priliku napraviti par đireva u slobodnom stilu. Pozdravljam veselo društvance koje mi je reklo da će i sutra do Jaruna, spuštam se niz šljunak i gacam u jezero. Voda je nevjerojatno topla. Ovdje ti fakat ne treba nikakva aklimatizacija. Bacam se unutra i krenem mlatarati rukama u smjeru Otoka ljubavi. Deset sekundi kasnije nešto mi se omota oko ruke. Strava! Stanem i skužim stabljiku lopoča. Nemoj me... Nastavljam dalje, par sekundi kasnije – opet isto. Pa oko noge, pa oko ruke. Pa u vodi pljusneš dlanom o sluzavi list i na trenutak ti se učini da si pomazio neku ribetinu. Nije baza.

Opraštam Jarunu u ime davnih dana, kada smo skakali iz pedalina ili se bacali u vodu niz lijanu stabla na otoku. Približavam se otoku, a tamo me čeka red patkica poslaganih na ogromnim plastičnim cijevima koje vire iz vode i protežu se duž obale srcolikog otoka. Ne možeš tako. Još kad sam plivajući obišao otok i skužio da su otpilili drvo s kojeg smo se bacali... Otužno. Idem nazad. Teška je ova voda.

Sjedam na šljunak. Mutnih očiju gledam oko sebe. Pere me osjećaj da je Jarun propao u recesijskom zaboravu, bezidejnosti, nemaru. Birc na desnoj obali, kad se prijeđe most, nekada je imao barem dvadesetak ležaljki sa suncobranima. Točili su se kokteli. Imaju pješčanik s nasukanim brodom. Sada je polusrušeno ruglo s kojeg je skinuto pola dasaka. Ustajem i skužim grupicu stranaca na travi. 'Hej, ljudi...'

Desetak Španjolaca, Talijana, Francuza i Grkinja. Došli su na par mjeseci u Zagreb podučavati svoj jezik studente na Ekonomiji. Prvi put u Hrvatskoj. Pitam ih kako to da se ne kupaju: 'Kupanje? Voda je prljava.' Pitam ih što fali Jarunu: 'Za početak, WC-i su užasni. Drugo, treba 15 minuta pješice da se dođe sa stanice. Zašto nema prijevoza do jezera?' Ubacuje se Grkinja: 'Trebalo bi biti više mostova koji povezuju obale.' Grkinja se s ponosom gnuša jezerskog mulja. Veli, ja dolazim iz Grčke, znaš kakvo je tamo more?  - 'A je l' ti znaš kakvo je more u Hrvatskoj?', izjednačavam rezultat. Žale mi se da su stariji ljudi neljubazni. Da nitko ne govori 'hvala', da ih se po restoranima pokušavaju riješiti jer se ne sporazumijevaju dobro. Vesela i blago nabrušena ekipa. Sviđaju mi se.

Idem doma. Ispred mene šeće usamljena tamnoputa cura. Presretnem je s leđa, mala se doslovce ukaki. – 'Ne brini, radim priču o Jarunu i kul mi je što vidim gomilu stranaca i jako malo domaćih. To je nešto novo. Kako si ti završila ovdje?' – 'Htjela sam malo pobjeći iz grada i opustiti se.' – 'I, je l' ti se sviđa ovdje?' – 'OK je, ali ništa posebno. Voda mi se čini jako prljava.' – 'Je l' tako u Indiji?' - 'Ne, naša su jezera ljepša...' Pričala je još nešto, ali mi se ugasio mobitel, u svakom slučaju ništa senzacionalno.

Kasnije istog dana upoznao sam curu iz Čilea. Također mi se pohvalila kako je bila na Jarunu. Išla je boardati na vodi. Kaže, bojala sam se cijelo vrijeme da ne skliznem i ne upadnem unutra. Sve je puno lopoča i ogromnih riba. Polomio sam se.

E moj, Jarune. Još si jedino dobar za rolanje u tajicama i guranje kolica s djecom. Kad se sjetim koliko nas je bilo po ulicama. I, nezamislivo, Zagrepčani te baš žešće preziru. Očito treba doći iz Leidena da zablistaš. Meni si još uvijek drag, makar su te ovi iz grada u ime frendovskih veza zamijenili za Bundek, a tebe pustili da obrasteš lopočima i polupropalim fasadama. Na tabli kod ulaza na jezero stoji da si 'Oaza zelenila i mira'. I fakat jesi. Baš kao što je to i groblje.