OD ŠANGAJA DO SAVICE

Ovaj Brazilac dovodi nam učitelje joge i maserke stopala

07.02.2016 u 19:33

Bionic
Reading

Nema logičnijeg poteza nakon poslovnog uspjeha u Šangaju od otvaranja ureda na zagrebačkoj Savici. Čovjek koji je obišao svijet nekoliko puta i vlasnik je tridesetak agencija za modeling i organizaciju evenata, skućio se trenutno u Novom Zagrebu. Najavljuje nekoliko cool inicijativa – izgradnju kreativnog centra za djecu, dovođenje jogija i, jasno, inauguraciju azijskih maserki stopala na hrvatsko nožno tržište

Ne bi čovjek očekivao. U malom restoranu pored automehaničarske radnje u Zapruđu sretnem istetoviranog stranca, latino varijantu Russella Branda. Čovjek priča engleski na mobitel, savršen razlog da ga priupitam što radi u Hrvata i želi li se medijski eksponirati. Nije prošlo dugo i skužim da razgovaram s Crisom Duraesom, Brazilcem s diplomom međunarodnog biznisa i manekenskom karijerom, koji je odrastao na potezu Brazil – Francuska – Australija – Azija, vodi tridesetak agencija za modeling, clubbing, organizaciju evenata u Šangaju i sada upravo, ni manje ni više, otvara svoj ured – na Savici! Ups. Ne zvuči baš kao Manhattan, ali Brazilac ima svoje razloge. Neobično.

'Prijatelj iz Šangaja je porijeklom iz Hrvatske i molio me da pomognem njegovoj obitelji koja muku muči s poslom i novcem. Došao sam ovdje, otvorio agenciju, stvorio mu novu priliku.' Cris je, doduše, iz frendovih žalopojki zaključio da je u Hrvatskoj postapokaliptična bijeda. Nemalo se iznenadio kad ipak nije vidio maloljetnike kako snifaju ljepilo i prodaju svoja tijela za komad hrane: 'Partner mi je rekao da je život u Hrvatskoj jako težak. Hoćeš znati što je teško? Dolazim iz Brazila, bio sam u Indiji, gledao klince u Kambodži. U Brazilu klinci koriste svoja tijela kao način da zarade neki novac, dođu do hrane. Snifaju ljepilo jer to ubija osjećaj gladi. Ovdje stvarno nije onako kako sam čuo. Štoviše, imate djevičansku zemlju, čist zrak, vodu... uzimate sve to zdravo za gotovo.'

Cris kaže da se zasitio noćnog života u Kini. Šangaj je epicentar trke za novcem, zagađenja. Hrvatska je, u usporedbi, čista jednostavnost. Jednostavnost kojoj, doduše, nedostaje kreativnosti: 'Ovdje sustav ne dopušta ljudima da razviju svoje talente. Većina je podložna interesima vlade. Vidim dosta grafita na ulicama. Postoji neki bijes, frustracija. Želim otvoriti centar za djecu u Zagrebu. Mjesto gdje će moći svirati, učiti karate, slušati predavanja, učiti strane jezike, naučiti biti svoji i izražavati sebe. Planiram investirati u Hrvatsku. Organizirati evente po shopping centrima za djecu i obitelji, po hotelima, raditi s talentima. Dovest ću učitelje joge. Masažerke stopala. I meni treba novi početak. Svježi zrak.'

Savica je definitivno dobila gurua koji će dijeliti vrijeme između Šangaja i Zagreba i koji želi pridonijeti osvještavanju hrvatske nacije: 'Ako želiš promjenu, budi ta promjena. Svi imaju pravo biti sretni, ljudi žele promijeniti svijet, a ne žele promijeniti sebe.' Cris je u Šangaju radio s djecom s deformacijama. U Zagrebu želi primijeniti sve što je naučio, kako kaže, o dijeljenju, suosjećanju, davanju prilika drugim ljudima i širenju perspektiva. Kina ti, zbori Brazilac, ne dopušta da radiš previše na duhovnosti. U Hrvatskoj je puno lakše.

Cris je Hrvate doživio nenadano pozitivno. Ne znam je li to zato što je verziran u empatiji, ali mi priča o licima na kojima se ne vidi nikakva čangrizavost, o licima na kojima se ne vidi nikakva patnja. Inicira me u budističku mudrost o tome kako je fokus na prošlosti, baš kao i na budućnosti, izvor patnje. Prva stvara žaljenje, druga anksioznost. Jedino rješenje je sadašnji trenutak. 'Razlika između dobrog i lošeg života je u tvom stavu prema životu', govori mi Brazilac koji se okružio nacijom kojoj je vlastita prošlost izjela svaku ideju sadašnjosti, a kamoli budućnosti.

Iskreno, ne znam kako će se Cris snaći u hrvatskoj sredini koju glorificira zbog nevinosti. U sredinama poput Hong Konga i Šangaja sve je, veli, zatrovano novcem i pohlepom. U Hrvatskoj želi raditi na svojoj sreći i zahvalnosti, na stavu da ljudima ne trebaju ni kapitalizam ni socijalizam, nego humanizam. Jednostavno je. U Hrvatskoj ne postoji trka za novcem, jer se i nema za čim trčati. Doduše, ako i bude prilike za sprintom, barem ćemo imati izmasirana stopala.