Ključno pitanje koje se postavlja jest koji bi trebali biti ciljevi vojnog udara? Zaustaviti iranski nuklearni program? Obustaviti ga na pet godina ili godinu dana? Potrebno je utvrditi ovaj kriterij jer je on ključan kako bi se definirala alokacija snaga koja je potrebna da misija protiv iranskih nuklearnih postrojenja bude uspješna.

Studija pokazuje da bi početni udar trebao biti protiv iranskih nuklearnih postrojenja koja se bave nuklearnim obogaćivanjem i istraživanjem, zatim protiv raketnih baza lociranih oko zemlje, brojnih mobilnih balističkih uređaja za lansiranje raspoređenih diljem zemlje te glavnih postrojenja koja se bave proizvodnjom balističkih raketa. Istovremeno, studija pokazuje da će inicijalni američki napad zahtijevati naširoko raspoređene snage koje će se sastojati od obrambenih protuzračnih i napadačkih protuzračnih operacija.

Boljoj učinkovitosti napada trebala bi pridonijeti i činjenica da su SAD jedina zemlja koja ima zračne snage, podršku i kombinaciju pomorskih i zračnih snaga u Zaljevu kako bi nastavile održivu kampanju tijekom određenog vremena i kako bi ponovno mogle izvršiti napad ukoliko bude potrebno.

U studiji je također naglašeno nekoliko bitnih faktora koje svakako treba uzeti u obzir. Naime, zastarjele iranske zračne snage definitivno ne mogu biti konkurencija američkim pa ni drugim zaljevskim zračnim snagama. Osim toga, američki dužnosnici surađuju sa saveznicima u Zaljevu kako bi razvili sposobnost da savladaju prijetnju koju Iran nameće zaljevskom teritoriju.

Studija navodi kako su jedina efektivna protunapadačka snaga Irana, osim asimetričnog ratovanja u Zaljevu i korištenja Hezbollaha, balistički projektili.

Optimalna ruta napada: sirijsko-turska granica!

Što se tiče Izraela, on nema snage izdržati preventivni napad koji bi mogao učiniti išta više od odgode iranskih napora za godinu ili dvije.

Naposljetku, činjenica da SAD ima sposobnost izdržati preventivni napad ne znači da ne bi trebalo tražiti pregovore prije toga. Izvješća pokazuju koliko bi samo rat u Zaljevu bio opasan za svjetsko gospodarstvo – premda je Iran ranjiviji od ijednog drugog zaljevskog mu susjeda

Također, SAD treba svoje saveznike iz Zaljeva kao ključne partnere, ali mora uzeti u obzir i 'zakon o nepoželjnim posljedicama'. Preventivni vojni napad mogao bi uvući nestabilnu bliskoistočnu regiju u rat koji bi imao dalekosežne političke, vojne i ekonomske posljedice

Što se tiče potencijalnog izraelskog napada na Iran, u studiji stoji kako je moguće da Izrael izvrši napad na iranska nuklearna postrojenja ukoliko SAD to ne učini, s ciljem uništenja programa ili odgode od nekoliko godina. Uspjeh napada ovisit će o tome koliki dio iranskog programa bude uništen ili na koliko godina odgode iransku nabavu dovoljne količine urana ili plutonija kako bi napravili nuklearnu bombu

Cordesman i Toukan su zaključili da je izraelski vojni napad na iranska nuklearna postrojenja moguć i da bi optimalna ruta bila duž sirijsko-turske granice, a potom preko Iraka u Iran i natrag istim putem. Doduše, ne bi bilo moguće dovesti dovoljan broj zračnih snaga, što ovu operaciju čini kompleksnom i visokorizičnom te nema garancije da bi misija bila od velikog uspjeha.

SAD bi u ovu izraelsku priču bio uvučen, bilo da zaista sudjeluje u njoj ili ne. To bi potkopalo američke ciljeve vezane za povećanje sigurnosti u regiji i donošenje mirotvornog rješenja za arapsko-izraelski konflikt. Također, to bi narušilo i dugogodišnje odnose između SAD-a i njegovih bliskih saveznika u bliskoistočnoj regiji.

Drugi scenarij je upotreba nuklearnog oružja kojim bi se napalo duboko ukopana nuklearna postrojenja u Iranu. Neki vjeruju kako je ovo jedino oružje koje može uništiti ciljeve koji se nalaze duboko pod zemljom ili u tunelima. No, u studiji stoji kako SAD ne bi dopustio nijednoj zemlji, pa ni svom velikom savezniku Izraelu, da koristi takvo oružje, ukoliko neka druga zemlja ne iskoristi prije nuklearno oružje protiv SAD-a i njegovih saveznika

Dakako, izraelski napad na Iran samo bi produbio regionalnu nestabilnost i sukobe, kao i terorizam, a regionalne sigurnosne posljedice bile bi katastrofične, zaključili su Cordesman i Toukan u svojoj studiji.