'Po Magrebu gori već dva i pol mjesec, i za promjenu, naše ministarstvo barem uspijeva dati donekle zaokružene brojke hrvatskih državljana na kriznome području, što nije bilo i u slučaju Tunisa, gdje je država dobar dio vremena brojila manje ljudi nego hrvatske turističke agencije', rekao je u razgovoru za tportal vojni analitičar Igor Tabak komentirajući farsu oko izvlačenja hrvatskih državljana iz Libije.

'Bili to vozači kamiona u Iraku, turisti u Tunisu ili pak hrvatski radnici u Libiji, zajednička crta MVPEI-a već je viđena; nesnalaženje, formiranje komisije ili kriznog stožera koji izrađuje akcijski plan. Puno papira, a malo akcije', naglašava Tabak.

Prema njegovim riječima, naša vanjska politika oslanja se na kopiranje velikih partnera i tako samo ostavlja privid da postoji.

'Kad se nešto stvarno događa na terenu, tu stvari staju. Srbi mogu poslati tri JAT-ova aviona, Talijani i Turci namjenske civilno-vojne flotile svojih snaga za evakuaciju, a mi ne uspijevamo ništa od navedenog. To je prilična sramota za nas', kaže Tabak.

'S obzirom na poteze naše države, puka je sreća što su se naši građani iz dosadašnjih kriznih situacija izvukli živi', naglašava Tabak.

Što se tiče korištenja resursa, poanta nacionalnih zračnih kompanija jest, među ostalim, i u tome da država ima na raspolaganju fond putničkih zrakoplova u trenucima potrebe. Kod nas nije tako.

'Mi imamo aviokompaniju koja se čak i zove po našoj državi, ali njeni glavni promašaji vide se upravo u ovakvoj, kriznoj situaciji. Oslanjamo se na pomoć 'fantomskog' zrakoplova Trade Aira dok će se istovremeno Croatia Airlines iz idućeg proračuna bez oklijevanja zahtijevati resurse za financiranje svojih gubitaka, ističe Tabak.

Kako kaže Tabak, 'naše oružane snage su takve kakvima smo ih u strateškim dokumentima opisali i kakve smo spremni financirati; dakle, izuzetno male, donekle mobilne, formalno spremne za obranu teritorija, a prvenstveno namijenjene za sudjelovanje u misijama tko zna gdje'.

'Što se tiče hrvatskih ratnih brodova, oni su stari, mali i bez potrebnoga doplova za ovakve hitne intervencije. Za njihovo slanje na ikakav duži put trebale bi godine i godine planiranja i logistike. Naše oružane snage su takve da samo mogu čuvati bazu, stvarati obrambeni prsten i obučavati na sitno. One su upravo onakve kakvima smo ih mi posljednjih godina i projektirali, a kao takve u ozbiljnoj situaciji većega opsega nisu učinkovite. Upravo ih zato više nema u zadaćama koje nisu strogo vojne te opsegom ograničene – nije ih bilo na terenu kad su bile poplave, a nećemo ih vidjeti ni pri spašavanju hrvatskih državljana iz Libije', ističe Tabak.

Kako navodi Tabak, od ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane (HRZ i PZO), u obzir teorijski dolaze dva ruska transportna vojna aviona An-32B, koji bi u jednom letu mogla povesti oko 50 ljudi. Prije koju godinu smo ih remontirali i slali na letove do Kabula i Bagdada (oba leta jedanput) i veliko je pitanje u kojem su stanju danas budući da su to mašine namijenjene za bitno kraće letove.

Od brodova HRM-a, Tabak ističe kako bi imalo bi smisla računati maksimalno na šest brodova, od kojih su barem četiri ipak temeljito neprikladna (raketne topovnjače, namijenjene brzom izlasku iz luka, lansiranju projektila i sklanjanju natrag u luke).

'No teško je zamislivo da i u najboljim okolnostima išta od preostalog brodovlja ozbiljno zaplovi na otvoreno more izvan Jadrana, a kamoli preko Mediterana', naglasio je Tabak.

'Osim toga, velika je razlika ako građane iz krize izvlači država ili neka omanja komercijalna tvrtka', naglašava Tabak.

Kao primjer sređene države Tabak navodi Tursku.

'Ako su istiniti navodi o tome da je njihovo veleposlanstvo samostalno obavještavalo o tijeku turskih napora za pomoć hrvatskim državljanima u nevolji, ispada da su nam za rješavanje krize korisniji dobri prijatelji nego nadležno ministarstvo', navodi Tabak.

'To je tragedija hrvatskog sustava odgovora na međunarodne krize', zaključio je Tabak u razgovoru za tportal.